Kojeg li veselja kada možete ugostiti prijatelje iz dalekih krajeva. Tako bi se otprilike mogla prevesti izreka čuvenoga kineskog filozofa Konfucija koja možda najbolje opisuje gostoljubivost Kineza te se uspoređuje s pretjeranom i iskrenom ljubaznošću koju ćete doživjeti i u Japanu. Japanci imaju pojam i za to: omotenashi, koji se tumači kao nastojanje da se preduhitre želje i očekivanja gostiju. Doslovno značenje je „bez maske“ i ne odnosi se na karnevalske maske, još manje na one za nos i usta za obranu od novog korona- i drugih virusa, već na naše takozvano javno „ja“. Za svoga osamnaestodnevnog boravka u Kini nisam uspjela otkriti imaju li i Kinezi u svom vokabularu termin kojime se dočarava ista „dijagnoza“, no mogu sa sigurnošću reći da je jedna od suvremenih adaptacija Konfucijeve misli na engleski „follow me“, odnosno „za mnom“.
Nema naši i vaši, samo omotenashi
Upravo su to bile neke od prvih riječi koje su mi upućene u studenom, po mojem dolasku u Kinu, nakon što sam sletjela u Peking. Poučena iskustvom koje sam doživjela šest mjeseci prije u Tokiju, kada sam zabunom ušla u krivi vlak, na aerodromu u glavnom gradu Kine, prije ukrcavanja u slično vozilo koje povezuje zračnu luku i grad, upitala sam prvu osobu koju sam ugledala na peronu je li to „moj“ vlak. „Yes, this is it. Follow me!“, rekao mi je mladić, napomenuvši da ga mogu zvati Henry.
Naime, u Kini i nekim drugim zemljama Azije, zapadnjacima i svima koji se takvima čine i osjećaju, domaće stanovništvo, povremeno, ponudi jednokratna engleska imena kako bi ih došljaci ne-Azijati lakše zapamtili. Dakle, omotenashi do bola! Henry je vjerojatno primijetio moju sumnjičavost nakon njegova poziva da ga slijedim, no nije se dao smesti. Po dolasku na stanicu podzemne željeznice od koje sam nastavila prema svom guesthouseu u četvrti Dongcheng, još mi je jednom poželio dobrodošlicu u Kinu kupivši mi kartu do moje finalne stanice.
„Ha, ha, pa to je samo tri juana, ni pola dolara, nema potrebe da mi daješ svoje juane“, rekao mi je reagirajući na moju zabezeknutost i inzistiranje da mu vratim pare jer „tri juana su tri juana“. No samo mi je mahnuo, uz osmijeh, i poželio sreću, nakon što me, naravno, još jednom uputio kako ću doći do uličice i hotela gdje sam provela svoje prve četiri noći u Kini. U istom vlaku do grada upoznala sam i „Sophie“, koja mi je, nakon što je priznala da sam prva solo putnica koju je u životu upoznala, dala svoj broj telefona „za slučaj da upadnem u nevolje ili mi treba pomoć bilo koje vrste“.
Od nje sam ujedno dobila savjet da si kupim kaput „jer je prehladno da se ide okolo samo u džemperu“ i masku za nos i usta budući da „se u Pekingu s njom na licu lakše diše, pogotovo kad se spusti magla“. Kaput sam kupila, masku, nažalost, nisam. U Hrvatsku sam se zato, prema vlastitoj dijagnozi i zahvaljujući zagađenju, vratila s lebdećim česticama iz porodice PM na plućima, koje sam iskašljala u otprilike tri tjedna. Ne, nije to bio koronavirus. Jedina kruna, odnosno corona, koju sam ponijela kući bio je ukras od cvijeća za glavu kojim su me okrunili na jugozapadu Kine, u Yangshuu, dok sam se družila sa svojim biciklom Alice u zemlji čudesa duž rijeke Yulong. No o tom, potom.
Viza i mala kriza
Zahvaljujući Henryju i Sophie, već sam nakon toga prvog sata u Kini zaboravila na manju krizu kroz koju sam prošla oko šest tjedana prije za vrijeme postupka ishođenja vize u veleposlanstvu Narodne Republike Kine u Zagrebu. Naime, procedura se prije par godina malo zakomplicirala pa sam u nekoliko navrata čak i pomislila da mi vizu neće odobriti. Online obrazac, koji možete naći na internetskim stranicama ambasade, ispunjavala sam više sati.
Zapravo sam ispisala dva primjerka, jer mi se prvi put nisu „otvorila“ polja u koja sam morala upisati gradove i hotele koje sam bila bukirala. No to sam, kako mi je poslije potvrdilo ljubazno osoblje u veleposlanstvu, mogla i rukom upisati. Ono što mora biti utipkano prije štampanja obrasca koji predajete u ambasadi jesu osobni podaci. Dužni ste navesti i svoja radna mjesta do trenutka predaje zahtjeva za vizu, uz koje morate navesti i ime te kontakt podatke firme, ali i osobe koja vam je bila direktno nadređena ili direktora.
U mom slučaju riječ je o podužem popisu. Čak i kad je on prepolovljen, odnosno kad navedem samo meni važnije poslove. A kratka mi nije bila ni lista zemalja koje sam posjetila u posljednjih pet godina. Uz to, postoji i cijeli niz pravila povezanih s fotografijom koju morate priložiti uz obrazac, među kojima je meni bilo najzanimljivije ono da na fotografiji ne smijete imati nakit.
Nažalost, previdjela sam ga prije prvog fotografiranja, pa sam odlazak u fotografsku radnju morala ponoviti. Drugi put za vrijeme poziranja nije bilo potrebe da mi se govori da budem ozbiljna, odnosno nenasmijana. Srećom, vizu sam naposljetku dobila, i to nakon tri radna dana od predaje zahtjeva, uz koji sam morala napisati i potpisati izjavu da se u Kini neću baviti novinarstvom.
Mutianyu za početak
No sve je to bila mala cijena za ovo nezaboravno putovanje, tijekom kojeg sam, kao što ste već mogli pročitati u najavi objavljenoj na ovim stranicama, prešla ukupno oko 6.500 kilometara, uglavnom željeznicom i avionima. Tu ne ubrajam šetnju od sedam kilometara duž veličanstvenoga Kineskog zida, prve znamenitosti koju sam posjetila u Kini. Za svoj prvi posjet ovome svjetskom čudu odabrala sam dio zida koji se zove Mutianyu. Plan je, doduše, bio da prohodam dužu dionicu Jinshanling-Simatai, koja, u odnosu na Mutianyu, ima više autentičnih dijelova zida, koji su u trenutku mog posjeta bili ujedno i teže prohodni.
No u zadnji sam trenutak, u vrijeme rezervacije izleta na recepciji moga guesthousea, odmah po dolasku, (dobro) zaključila da, u pogledu obuće koju sam bila ponijela sa sobom, nisam dovoljno prikladno opremljena za takvo pješačenje i odlučila se za Mutianyu. „Evo, moj mobitel kaže da smo hodale sedam kilometara, zapravo sedam i pol od parkirališta“, priopćila mi je u tom trenutku moja tek stečena prijateljica Fàti, inače iz Irana, žena s izvrsnim smislom za fotografiju, nakon što smo se žičarom vratile na početnu točku, negdje ispod četrnaeste kule na ovom dijelu Kineskoga zida.
Život je htio da obilazak bukiramo preko iste agencije, s kojom je tog jutra u obilazak Mutianyua krenulo dvadesetak osoba. I da sjednemo u istu kabinu žičare kako bismo si skratile hodanje, svjesne svojih fizičkih mogućnosti uslijed jet laga – Fàti je u Peking bila stigla dan prije mene, dakle dva dana prije obilaska zida. Neki od naših suputnika, osoba s kojima smo autobusom stigle do Mutianyua iz 90-ak kilometara udaljenog Pekinga, prohodali su sve što se u ovom dijelu prohodati dade. Pod nogama smo svi skupa imali djelo koje je nastalo u 14. stoljeću, i to na temeljima iz druge polovice šestog stoljeća.
Zanimljivo je i to da smo u vrijeme svog posjeta, između 9 i podne, imali ovaj, inače pretrpan, dio Kineskog gotovo za sebe. Vjerojatno tu činjenicu imamo zahvaliti i tome što je druga polovica studenog početak niske sezone (o problemima zbog novog koronavirusa još nije bilo govora), kada je priroda u okolici Kineskoga zida nešto manje atraktivna nego u nekim drugim mjesecima. Bilo kako bilo, uživala sam, što se, vjerujem, vidi iz priloženih slika. Iako mi je trebalo više tjedana da osvijestim činjenicu da sam bila na Kineskom zidu, koji je, naravno, pod zaštitom UNESCO-a.
Prema podacima koje sam pronašla, ne tako davno, nakon što se godinama vjerovalo da je njegova dužina oko 8.800 kilometara, objavljeno je da je Kineski zid, sagrađen u vrijeme više kineskih dinastija, počevši od 3. stoljeća, kako bi se Kina obranila od različitih osvajača, (bio) dug zapravo oko 21.000 kilometara. Nekoć je, kažu stručnjaci, povezivao 15 kineskih provincija. No govori se i o pokušajima nadležnih ustanova da spriječe njegovo propadanje ili „skraćivanje“, koje je dijelom posljedica ljudskog faktora, odnosno namjernog otuđivanja kamenja za potrebe gradnje novih građevina.
Kamo je i car išao… bez zabrane
Da „nove“ dimenzije Kineskoga zida možda i nisu pretjerane, taj dojam dobit ćete (i) tijekom posjeta Zabranjenom gradu, samo jednom od brojnih primjera XXXL dimenzija kineskih građevina i znamenitosti. Zapravo, shvatit ćete to još i prije posjeta ovom mjestu, koje je poznato i kao Palača muzej te Carska palača, budući da se glavni ulaz u ovaj kompleks, poznat kao Meridijanska vrata, nalazi kraj najvećega gradskog trga na svijetu, Tiananmena. Vrata ne možete previdjeti s obzirom na to da ćete i ovdje biti tek kap u oceanu ljudi, uglavnom iz Kine, koji se ovamo slije svakoga dana.
Procijenjeno je da Zabranjeni grad godišnje posjeti oko 14 milijuna ljudi ili 80 tisuća osoba dnevno. A što se dolazi ovamo posjetiti? Pa, svašta nešto. Riječ je o kompleksu koji se prostire na 72 hektara i koji obuhvaća 980 zgrada s više od 8.700 prostorija. Za potonje se govori da ih ima 9.999,5, što stvarno stanje ne potvrđuje. Brojka je „puštena u javnost“ vjerojatno zbog značenja koje su brojevi 9 i 5 imali u vrijeme kineskih careva, odnosno do 1912., kada je abdicirao posljednji car koji je Zabranjeni grad nazivao domom.
Ti su brojevi u 492 godine postojanja Zabranjenoga grada simbolizirali moć careva. Ima još zanimljivih brojki povezanih s kompleksom carske palače. Izgrađen je u 14 godina, od 1406. do 1420., na njegovoj je izgradnji radilo više od milijun ljudi (usput rečeno, Kinezima ni danas ne bi bio problem tako nešto izvesti) te su ovdje stolovala 24 cara. Koji su u brojnim zgradama imali i četvorne metre za svoje konkubine. Kompleks je bio zabranjen za običan puk – otud ime „gradu“, u kojem danas ima mnogo klupa i stolaca na kojima posjetitelji mogu odmoriti noge.
Preporuča se da se ovdje, u Carskoj palači, provede barem tri sata. Moj je posjet trajao oko pet sati, dijelom i zbog toga što sam u svom omiljenom kutku kompleksa, Carskim vrtovima, „pratila“ jednu ženu i njezinu ekipu koja ju je snimala, pretpostavljam, za neki časopis. Snimila sam je i ja, između ostalog, za svoju arhivu, ovu stranicu te svoje račune na društvenim mrežama. Model je pozirao i kraj građevine koju je jedna vodičkinja svojem klijentu opisala kao čajanu „u kojoj se car odmarao, jadan, nakon napornog dana“.
Prelijepa zgrada dio je takozvanog Paviljona tisuća jeseni. Tu sam negdje shvatila da sam propustila pogledati uživo zid s reljefom koji prikazuje devet kineskih zmajeva pa sam opet „odletjela“ na jug, prema glavnom ulazu, kako bih u dijelu palače za koji morate platiti dodatnih deset juana (nakon 40 juana koliko košta Zabranjeni grad u zimskim mjesecima) pogledala i to djelo. Kineski zmaj je, inače, „mješavina“ više životinja: ima tijelo zmije, rogove jelena, uši bika, kandže sokola i riblje ljuske.
Neki će vam vodiči nabrojiti i devet životinja, uključujući i zmaja, pa će se na popisu naći i tigar, ali i lav. Zmaj s pet kandži predstavlja moć i samog cara. Iz tog razloga je korišten kao ukras za carske građevine. U Zabranjenom gradu, ali i tijekom posjeta drugim znamenitostima, lik zmaja, za kojeg se smatra da donosi sreću, naći ćete na mramornim prilazima koji su bili rezervirani za cara, koji je tuda u građevine ulazio u nosilima. Danas je taj dio pokriven staklom, a posjetiteljima su na raspolaganju obične stepenice koje se nalaze s lijeve i desne strane tog ukrasnog mramora.
Ja bih, ti bi… pekinški Tibet
Dodatni kilometri čekali su me po izlasku iz Zabranjenoga grada, odakle sam se vratila u „svoju“ četvrt, Dongcheng. „Vidiš onaj semafor. E, tamo ćeš skrenuti i doći do stanice podzemne“, informirala me, na moju molbu, ljubazna gospođa, jedna od rijetkih koja nije morala koristiti neku od mobilnih aplikacija za prijevode između engleskog i kineskog, koje, usput rečeno, znaju ponuditi urnebesno smiješna tumačenja izrečenog.
Semafor i nije bio tako blizu. No na putu prema njemu našla sam slastičarnicu s preukusnim kolačem od cvjetova osmantusa, čiji mi je božanstven miris jedno od prošlogodišnjih najljepših otkrića. Kolačić mi je uvelike olakšao pješačenje do podzemne. Metro je, kao što možete pretpostaviti, najbrže prijevozno sredstvo pa sam za vrijeme svog boravka u Kini u gradovima to prijevozno sredstvo i najviše koristila.
No na osnovu iskustva u Chengduu, gdje su me jedno jutro zamalo zgnječili u vlaku, savjetujem vam da u Kini u vrijeme najveće gužve, odnosno između 8 i 9 ujutro, kada većina ljudi ide na posao, u škole ili na fakultetska predavanja, razmotrite mogućnost korištenja nekog drugog prijevoznog sredstva. S druge strane, u puno većem Pekingu nisam ni u jednom trenutku bila u takvoj opasnosti. Pa je moguće da je to ipak pitanje brojnosti i organizacije linija podzemne željeznice.
Imam ja još „servisnih informacija“ za sve one koji žele posjetiti Kinu. Ako to odlučite učiniti u zimskim mjesecima, odnosno za vrijeme niske sezone, tada morate znati da gotovo sve znamenitosti imaju i kraće radno vrijeme. Među njima je i moje omiljeno mjesto u gradu, hramski kompleks Lama, u „mojoj“ četvrti u srcu starog Pekinga – Dongcheng (dong je, inače, meni omiljena kineska riječ koju sam naučila u Kini; znači „istok“) – par minuta hoda od „moga“ guesthousea.
Kompleks, koji je poznat i pod imenom Yonghegong, zapeo mi je za oko već prve večeri, dok sam od stanice podzemne prema kojoj me uputio Henry s početka teksta hodala prema svom smještaju. Ta se ljepota, izgrađena u 17. stoljeću, krije iza šarenog i u večernjim satima lijepo osvijetljenoga glavnog ulaza, nakon kojeg, kod blagajni za prodaju ulaznica, ima još jedan ulaz. I eto vas u pekinškom Tibetu, odnosno mjestu koje je 1744. pretvoreno u tibetanski samostan – lame, po kojima se ova znamenitost zove, su, kao što vjerojatno znate, tibetanski redovnici.
Glavna atrakcija ovdje je kip Maitreye, Buddhe Budućnosti, isklesan iz jednog komada sandalovine. Prema nekim vodičima, kip je visok 17 metara, prema drugima 18 metara te širine 8 metara, no na ploči iz kolovoza 1990. na ulazu u građevinu u kojoj se skulptura nalazi, Wanfu Ge, takozvani Paviljon Wanfu, spominje se visina od 26 metara i uvrštenje djela u Guinnessovu knjigu svjetskih rekorda kao najveći kip izrađen od jednog komada sandalova drva.
A jednoj ženi sam atrakcija bila i ja pa je kao uspomenu na svoj posjet poželjela ponijeti kući i moj portret. „Hajmo onda pozirati za jednu zajedničku fotografiju“, predložila sam joj nakon što me slikala, a ona prihvatila.
Zimsko ljetovanje
Hram Lama i mnoge druge znamenitosti u gradu za vrijeme mog boravka u Kini bile su otvorene samo do 17 sati. Stoga sam u četvrti Dongcheng svoje večeri i dnevna lutanja privodila kraju istražujući zanimljive povijesne uličice u ovom dijelu Pekinga koje su poznate kao hutong. Definiraju ih tradicionalne kuće s dvorištem naziv kojih je siheyuan. Nekada su to bile kuće moćnijih osoba, nakon čega ih je preuzela država, a danas opet postaju privatno vlasništvo.
U jednoj takvoj sam i provela većinu svojih noći u Pekingu. Čak i posljednju, iako sam je trebala provesti u nekom drugom hotelu. No potonjim nisam bila zadovoljna (ni nakon što mi je dodijeljena sobetina s dvije spavaće i dva ogromna kreveta), na veliku žalost recepcionarki, čija su tuga i uznemirenost i mene rastužile i uznemirile. Priznala sam im da je razlog nezadovoljstva taj što mi tepih u hodniku ne djeluje previše čist.
Tepih je zaista bio prilično prljav. No moram reći i to da me Japan pola godine prije previše razmazio u pogledu čistoće i higijene te je moguće da su mi se kriteriji postrožili. I tako sam se odlučila vratiti u blizinu hrama Lama. „You're back!“ (Vratila si se), rekla mi je, uz široki osmijeh, jedna od cura zaduženih za vođenje recepcije čim me ugledala na vratima. Iz nekog se razloga jako obradovala mom povratku. Bit će da je i to ta konfucijanska kultura…
I meni je bilo drago da sam opet samo pet minuta hoda od hrama Lama i drugih divota, poput hutonga Wudaoying, koji je jako lijep unatoč, za moj ukus, prevelikoj količini zapadnjačkih elemenata i lokala. Tu je i hutong Guozijian, u kojem se nalazi i Konfucijev hram iz 14. stoljeća (nadograđivan početkom 20.). To je drugi po veličini takav hram u Kini, nakon onoga u rodnom mjestu filozofa, Qufuu. Osim bicikala, i u ovim ulicama naići ćete na brojne skutere s „kaputima“ (pokrivačima s „rukavicama“ za ručke upravljača) koji štite vozače od vjetra i hladnoće.
Kao svoja na svome osjećala sam se (i) u hramu Tian Tan. Ovaj put zahvaljujući, pogađate, imenu hrama. Riječ je o jednom od najvećih kompleksa vjerskih objekata u Kini, koji je poznat i pod nazivom Nebeski hram. Ovdje je car u vrijeme zimskog solsticija molio nebesa i pretke za dobru žetvu. I ovaj je hram, poput Zabranjenoga grada, bio off limits za običan puk.
Uvid u dio onoga u čemu su uživali privilegirani iz vremena carske Kine dobit ćete i u Ljetnoj palači, u kojoj me dočekala prava zima, niske temperature, nešto malo snijega i zaleđeno jezero Kunming. Ali i skupina školaraca koji su sa svojom učiteljicom imali zadatak posjetitelje koji nisu iz Kine i koji ne znaju kineski naučiti nekoliko fraza na svom materinskom jeziku. „Jupi, uspjeli smo“, uzviknuli su zajedno sa svojom učiteljicom nakon što sam uspješno ponovila sve što su mi rekli da ponovim, najprije riječ po riječ i rečenicu po rečenicu za njima, a na kraju i samostalno. Snimali su me pa vjerujem da ima i konkretnih materijalnih dokaza.
Nakon zimskog ljetovanja utoplila sam se u jednom od restorana u Dongchengu, slasnim kineskim raviolima kuhanima na pari, koje sam jedno jutro smazala i za doručak. U restoranima su cijene uglavnom vrlo povoljne. Ako želite jesti kao Kinezi, naručit ćete više jela, a osoblje će vas bez problema uputiti u to kojim redom morate jesti. A po potrebi, bez molbe s vaše strane, i promiješati rezance i odabrani umak.
To se meni dogodilo posljednje večeri u Pekingu i posljednjih sati moga boravka u Kini. Tada nisam ni slutila da će ova zemlja narednih tjedana biti u središtu svjetske pozornosti zbog koronavirusa. Koji je, eto, tri mjeseca nakon mog povratka iz Kine, tijekom kojih sam imala i više intervjua na temu svojih putovanja i usputnih pitanja o novoj epidemiji, upravo u trenutku zaključivanja ovoga teksta, potvrđen, nakon što je "dospio" preko Italije, i u mom rodnom Labinu. Stoga nije naodmet prisjetiti se za kraj Konfucijeve izreke prema kojoj oprezni rijetko griješe. (Tekst i fotografije: Tanja Škopac)