Thank you, goodbye i piktogram, emoji, osobe koja se klanja, i to na koljenima, s dlanovima položenima na tlo i glavom gotovo do poda. Bio je to sadržaj poruke kojom se, nakon moje odjave „na daljinu“, putem mobitela, od mene oprostio menadžer hostela u kojem sam provela posljednju noć svoga nedavnog, prvog boravka u Južnoj Koreji, koji je počeo i završio u Seulu, glavnome gradu, a obuhvatio je i posjet Busanu, Gyeongjuu i Jeonjuu. Za kraj sam odabrala smještaj u četvrti Hongdae, u kojoj bih bila voljela ostati puno više od jedne noći.
Već po dolasku na destinaciju, nakon izlaska na ulicu iz prostora podzemne željeznice, obuzeo me osjećaj, poznat mi otprije, iz nekih drugih dijelova istočne Azije, koji me naveo na razmišljanje o tome kako bi divno bilo malo duže vremena nastaniti se u Hongdaeu. Ili u Seulu općenito. Možda je tome kumovala i zgrada s lokalima s vijetnamskim specijalitetima nedaleko od metroa, koja me nakratko lansirala u Jugoistočnu Aziju. Što god da je u ovom slučaju poslužilo kao okidač, i sada se lijepo mogu zamisliti kako iz Seula na neko vrijeme idem u Fukuoku, zatim u Tokio, ili možda ipak u Kamakuru, pa u Laos. I tako u krug, nastavljajući život upravo na toj relaciji.
Nevera… sa sjevera
„Ali… žuta prašina, zagađenje, PM čestice, prijetnje sa sjevera…“, umiješat će se neki od vas u moje sanjarenje. „Ali… korupcija, nepotizam i posljedično zaostajanje u svemu te urušavanje kompletnog sustava, i sve to uz PM čestice“, bit će moja (logična) reakcija. Da, osim napetosti sa Sjevernom Korejom, koje svako toliko dođu do izražaja i zbog toga što Korejski rat nikada nije službeno završio budući da je političar koji je vodio Južnu 1953. odbio potpisati sporazum o prekidu vatre, Južna Koreja, kao i ostatak poluotoka, zbog nepovoljnih vjetrova, ima problema i s takozvanom žutom prašinom i zagađenjem iz Kine. Čega nije nedostajalo ni za mojeg boravka u glavnome gradu, u travnju 2023., u mjesecu kada je grad preplavljen azalejama, a budistički se hramovi, uz mnoštvo papirnatih lampiona i u vanjskim prostorima, spremaju za proslavu Buddhina rođendana.
„Briga me za prašinu, nju se da isprati. Zabrinjavaju me PM čestice, koje su opasne po zdravlje. Nosi masku za lice i ne skidaj je“, kazala mi je stanovnica Seula koja se, samo par minuta nakon što sam u blizini tržnice Namdaemun sišla s autobusa koji s aerodroma u Incheonu vozi do grada, ponudila da mi pomogne oko pronalaska hotela. I otpratila me do mog smještaja. Naišla je baš u trenutku kad sam se pokušala spojiti na Internet i otvoriti mape poznatog pretraživača, u vezi s kojima sam tek narednih dana pročitala da su u Južnoj Koreji još manje pouzdane nego drugdje jer zakoni te države ne dopuštaju da se stranim kompanijama dostave podaci na temelju kojih te iste mape funkcioniraju. Za snalaženje u prostoru preporuča se, među ostalim, aplikacija KakaoMap.
„To zagađenje dolazi iz Kine, s kojom Koreja ima dobru trgovinsku razmjenu, pa je logično da ima i negativnih posljedica“, dodala je ona, govoreći o „neveri“, uz još jedan savjet: „Ako ti bilo što treba, obrati se nekom mlađem, među mladima ima više onih koji znaju engleski“. U slučaju ovog potonjeg, pokazalo se da su mi očekivanja bila prevelika. A što se prve preporuke tiče, o nošenju maske za lice, koju sam davne 2019., prije svojih prvih iskustava s maskama, bila dobila i u Pekingu, po samom dolasku u Kinu, nju nisam u potpunosti slijedila: bilo je puno spuštanja maske, zbog nemalog broja uspona u gradu i moje želje da što veći dio Seula prijeđem pješice, kako bih što bolje upoznala grad. A pješačenje bez maski, pogotovo prvog dana, kad je zagađenje bilo i više nego vidljivo, nikako nije bio pametan potez. Posljedica je bila ponovna pojava tegoba koje sam imala u djetinjstvu, zahvaljujući pojedinim dimnjacima u mom rodnom kraju, odnosno neka vrsta bronhitisa.
Skok u hanbok
Sigurno je da mojim dišnim putevima nije pomoglo proljeće, odnosno pelud u zraku, a ni neispavanost i, kao posljedica potonje, briga oko toga što sam previše preplatila hotel u kojem sam boravila prvih pet noći u Južnoj Koreji. No i taj prvi smještaj bio je na savršenoj lokaciji. Egipatski pamuk u posteljini kojim su se u vrijeme mog bukiranja hvalili vlasnici hotela bio je, zajedno s pametnim školjkama u kupatilima soba, manje od dva kilometra udaljen od palače Gyeongbokgung, za koju ćete u vodičima pročitati kako je to nezaobilazna turistička atrakcija u glavnome gradu Južne Koreje budući da je to najvažnija i najveća od pet palača sagrađenih u vrijeme povijesne dinastije Joseon. Kraljevstvo je trajalo od 1392. do 1910., kada je korejski poluotok kolonizirao Japan. Gyeongbokgung je izgrađena 1395.
Vjerojatno ćete naići i na preporuku kako u ovom kompleksu ne smijete propustiti izmjenu straže, na rasporedu dvaput dnevno, u 10 te u 14 sati, kod glavnog ulaza u palaču, Gwanghwamun. Riječ je o ceremoniji koja datira iz 15. stoljeća. Meni nije promakla samo audio verzija događaja, i to u vrijeme prve smjene: Gyeongbokgung je prostrani kompleks, bila sam već predaleko od spomenutog ulaza da bih imala i vizualnu nadopunu ceremonije, odnosno, kako bi to možda bio rekao filozof Daisetsu Teitaro Suzuki, u tom trenutku nisam uspjela nadvisiti osjetilnu razinu da bih mogla i vidjeti ušima, ne samo čuti. Okrivit ću i ovaj put jet lag (sorry, prijatelju)…
Ono što nikako nećete moći propustiti jest velik broj posjetiteljica i posjetitelja u tradicionalnoj korejskoj nošnji. Hanbok će vas pratiti na svakom koraku. Ženski se sastoji od chime, suknje koja ima oblik krinoline, i jeogorija ili, u ovom slučaju, bluzice. Ženski „topić“ u prošlosti je doživio više izmjena u pogledu dužine, ako je vjerovati vodiču besplatnih pješačkih tura s kojim sam sasvim neplanirano obišla predio Jeonjua s tradicionalnim hanok kućama. „U jednom je trenutku gornji dio bio toliko kratak da su ženama virile grudi“, rekao je meni i ostatku peteročlane ekipe spomenuti vodič. Podatak me začudio s obzirom na to da sam pred sam put u Južnu Koreju naišla na informaciju kako je u toj zemlji čak i odjećom nepokrivena ključna kost nešto što se još i danas smatra nepristojnim.
Vikler u kosi
Da se zakopčanost do grla doista prakticira, uvjerila sam se i dolaskom u Seul, no ista pravila, kao što sam primijetila „na terenu“, ne vrijede za donji dio tijela: izgleda da su (jako) kratke suknje prihvatljive. No vratimo se mi hanboku. I muška se verzija te nošnje sastoji od jeogorija, gornjeg dijela, i hlača, baji, a ponekad su tu i ostali komadi, poput prsluka koji se zove baeja. Netko sve to „začini“ šeširom crne boje koji je poznat kao „gat“. Za njegovu su se izradu nekada koristili bambus i konjska dlaka, a središnji mu je, povišeni, dio služio za pokrivanje punđe. Naime, do kraja 19. stoljeća ni muškarci se nisu šišali, nosili su dugu kosu, kao izraz poštovanja i lojalnosti prema roditeljima, kao što nalažu načela konfucijanizma.
Vrijedilo je pravilo, i kod muškaraca i kod žena, da se ne „uništava“ ono što se naslijedilo od predaka, odnosno majke i oca, uz napomenu da kosu krate samo barbari. Pravila su se promijenila u 19. stoljeću, kada su i u Koreji zapuhali vjetrovi modernijih vremena. Bile su to godine koje su prethodile još jednom dramatičnom razdoblju u povijesti korejskog poluotoka, japanskoj kolonizaciji, do koje je službeno došlo 1910. No privrženost Korejaca kosi zadržala se među stanovništvom, kako i potvrđuju napisi prema kojima su u desetljeću nakon Korejskoga rata zabilježena prva šišanja djevojaka s dugom kosom i prodavanja toga njihovog bogatstva u zemljama zapadnog svijeta, i to za izradu perika.
Bio je to jedan od prihoda osiromašenoj Koreji, koja se u narednom periodu, čim se krajem 80-ih godina prošlog stoljeća oslobodila diktatora, uzdigla na današnje gospodarske razine. Uzdizanje je počelo, kako bi vjerojatno objasnio već citirani vodič iz Jeonjua, u trenutku kad je Južna Koreja prestala biti (vrlo) korumpirana zemlja (s time da je riječ „corrupt“ izgovorio po mom guštu – s gađenjem). Nekako istovremeno s ekonomskim napretkom došlo je i do svojevrsne ravnodušnosti prema izgledu koji se nasljeđuje od roditelja: poznato je da danas mnogi u Južnoj Koreji posežu za estetskim „korekcijama“. Plastičnih kirurga u Seulu ima gotovo na svakom koraku, a brojne su i trgovine s raznoraznim preparatima za lice i tijelo. Vjerojatno je i ta opterećenost vanjskim izgledom, odnosno željom da se izgleda što bolje, razlog zašto se na ulicama glavnoga grada viđaju mlađe žene s viklerom u šiškama. Prvu sam uočila već na putu prema palači Gyeongbokgung, a u online izdanju The New York Timesa pročitala sam izjavu nekoliko djevojaka koje se redovito s viklerom u kosi pojavljuju u javnosti i prema kojima je jedino važno dobro izgledati za vrijeme susreta s ljudima do kojih im je stalo ili pak na samom događanju za koje pripremaju svoje šiške...
O ondolu i vrlinama
A među takvim događanjima zasigurno su i snimanja na različitim atraktivnim lokacijama. Poput palače Gyeongbokgung, koju, kao što napomenuh, nemali broj posjetitelja odluči obići u tradicionalnoj nošnji. No zašto je tomu tako? Neki od razloga unajmljivanja spomenutog outfita su fotografije za društvene mreže i druge oblike (samo)promocije, ali i besplatan ulaz, iako je i u slučaju Gyeongbokgunga cijena ulaznice u vrijeme mog posjeta bila vrlo povoljna, pogotovo u usporedbi sa sličnim spomenicima u Japanu, koji sam, po drugi put, bila posjetila pet mjeseci prije: za odrasle je puna cijena bila 3.000 wonova ili oko 2 eura.
A ima se što vidjeti. I naučiti. Poput podatka da su palaču uništili Japanci u invaziji na korejski poluotok krajem 16. stoljeća, nakon čega je kompleks 300-tinjak godina bio neiskorišten, da bi potom tek u 19. stoljeću bio obnovljen. Za vrijeme obilaska palače dugo sam se zadržala oko dvorane Gyotaejeon carice-kraljice Myeongseong, koja je krajem 19. stoljeća brutalno ubijena od strane neprijatelja iz Japana. S jedne strane okrutna povijesna događanja, s druge divno cvijeće i umjetni brežuljčić, kojemu je ime Planina Amisan, a nalazi se iza kraljičinih odaja. Tu je i istoimeni vrt. Brežuljak je oblikovan zemljom iskopanom u vrijeme uređenja jezerca na kojem je izgrađen paviljon Gyeonghoeru, i to, kaže pripadajuća mu legenda, u skladu s istočnjačkim poimanjem univerzuma, s elementima koji simboliziraju nebesa, zemlju i čovjeka, ali i svaki od 12 mjeseci u godini te solarni ciklus i prirodne događaje. Paviljon je služio za kraljevske bankete i zabave što su se priređivali za „strane diplomate“.
U vrtu Amisan, među cvijećem (u proljeće), izdižu se četiri dimnjaka koji su služili za odvod dima iz sustava podnog grijanja, ondol, potrebnog jer se i u Koreji spavalo u futonu, odnosno na podu. Takvo noćenje danas se nudi i turistima koji odaberu boravak u smještaju uređenim u duhu tradicije, odnosno u hanoku. Svaki je dimnjak ukrašen motivima poput loze, ždralova, šišmiša, feniksa, bora, japanske marelice, ali i krizanteme, cvijeta vječne mladosti. Potonja je jedna od „četiriju plemenitih biljaka“, koje predstavljaju isto toliko godišnjih doba i poželjnih vrlina, poniznost, čistoću, pravičnost i ustrajnost. Ostale tri su šljiva, orhideja i bambus. Među odabranim motivima su i kornjača te srna, koje su tu, poput prije spomenutih letećih stvorova, da donesu sreću i odagnaju zle duhove. Dobro je znati da se potonje, prema narodnom vjerovanju u Koreji, „doziva“ zviždanjem u noćnim satima. Slična su „upozorenja“ na snazi i u nekim drugim dijelovima istočne i jugoistočne Azije, ali i, uvjerila me nekoć davno moja nona Ivona, u pojedinim dijelovima Istre.
Iskrcavanje kod Deoksugunga
Tradicija je utkana i u novu zgradu Gradske vijećnice. City Hall se (i) na internetskim stranicama lokalnih vlasti promovira kao ekološka građevina jedinstvenog izgleda, čiji je gornji dio vrlo moderna reprodukcija streha krova tradicijske korejske kuće. Ukupna joj je površina 90.743 metara četvornih, uključujući i staru zgrade Vijećnice, koja je sada knjižnica, a 28,3 posto energije koja se koristi u građevini potječe od obnovljivih izvora. Takozvani Zeleni zid, vrt s oko 70.000 biljaka 14 različitih vrsta, središnja je atrakcija ove zgrade iz 2012. te je, sa svojih 1516 kvadratnih metara, koji se protežu od prvog do sedmog kata, ušao u Guinnessovu knjigu rekorda kao najveći vertikalni vrt u svijetu.
Seoul Plaza, prostor ispred spomenutih zgrada, bila je poprište prosvjeda protiv japanske kolonizacije koji su se održali 1919., ali i onih prodemokratskih iz lipnja 1987. Na istom se mjestu prosvjeduje i danas. U vrijeme moje prve cjelodnevne šetnje Seulom svoju su ogorčenost ovdje javno izrazile obitelji poginulih u stampedu koji se u glavnome gradu Južne Koreje dogodio u listopadu 2022. Život je, nažalost, izgubilo oko 160 mladih koji su se okupili kako bi obilježili zapadnjačku Noć vještica. Iz sadržaja transparenata na engleskom dalo se iščitati i to da familije nisu dobile, među ostalim, ni pojašnjenje zašto za okupljene nisu bile na snazi za ovu (poslovično pedantnu) zemlju uobičajene mjere sigurnosti. Prema pisanju pojedinih novina, veći dio policije bio je na protuvladinim prosvjedima. Kritike su išle na račun vlasti, kojoj obitelji i narod zamjeraju nemar te nespremnost da preuzme odgovornost za tragediju…
„Oh, još jedan prosvjed. Pa dobro, ovo je demokratska zemlja, svi imaju pravo izraziti svoje mišljenje“. Prozborila je to Miel, vodičkinja s kojom sam obišla Demilitariziranu zonu (DMZ), točnije dio teritorija u blizini granice sa Sjevernom Korejom. Rekla je to komentirajući neke druge demonstracije, one koje su nju i njezinu grupu, u kojoj sam bila i ja, dočekale u blizini Gradske vijećnice, gdje se Miel, po povratku u Seul, sa spomenute granice, rastala od nas. Iskrcavanje turista dogodilo se preko puta Seoul Plaze, točnije ispred palače Deoksugung, gdje je skupina ljudi, uglavnom u lijepim godinama, sa zastavama SAD-a kao rekvizitima, klicala, koliko se dalo zaključiti, nešto pozitivno u vezi s istom zemljom. Vjerojatno nešto što mojoj vodičkinji nije bilo previše simpatično: ton kojim se osvrnula na prisutne prosvjednike bio je, naime, sve samo ne oduševljenje.
Maglovit Dan sunca
Sudeći po poodmaklim godinama velike većine prosvjednika, bit će da su okupljeni SAD-u zahvaljivali na podršci u Korejskom ratu, zanemarujući, među ostalim, to što je ista zemlja okupirala (zajedno s Velikom Britanijom) južni dio poluotoka u trenutku pada Japanskog Carstva, odnosno njezinu ulogu u podjeli poluotoka i „doprinos“ nezavidnoj političkoj i ekonomskoj situaciji u godinama koje su uslijedile. Možda je skup bio sazvan upravo zbog toga što se narednih dana održao sastanak na vrhu dviju zemalja povodom 70. obljetnice onoga što obje strane danas službeno nazivaju savezom između SAD-a i Južne Koreje, odnosno kakvog-takvog završetka istog sukoba. A moguće je isto tako da je sve bilo povezano i s time što je te subote Sjeverna Koreja slavila rođendan djeda svoga današnjeg vođe, točnije obljetnicu rođenja osnivača iste države, Kim Il-sunga, koji je funkciju predsjednika obnašao od 1948.: nakon što se 15. kolovoza te godine južni dio poluotoka proglašava Republikom Korejom, u rujnu se u Demokratskoj Narodnoj Republici Koreji potvrđuje komunistički režim, na čelu sa spomenutim političarom.
Godišnjica rođenja Kim Il-sunga slavi se kao Dan sunca: 15. travnja državni je praznik u toj zemlji. „Oni imaju slavlje, zato nema nikoga na vidiku“, komentirala je Miel dok smo, pri samom kraju posjeta DMZ-u, s vrha zgrade koja je u engleskom jeziku poznata kao Dora Observatory (na Dorasanu, brdu Dora), služeći se teleskopima, pokušavali „naći“ stup sa zastavom Sjeverne Koreje. Pokušaji su bili neuspješni zbog guste magle. „Inače, stup s njihovom zastavom puno je viši od onoga s našom jer su oni pod svaku cijenu htjeli da to bude tako. Pa je Južna Koreja naposljetku odustala od postavljanja stupova koji bi bili iste visine kao i oni Sjeverne Koreje“, ispričala nam je vodičkinja dok smo se vozili prema Opservatoriju.
U autobusu nam je govorila i o tvornicama poduzetnika iz Južne Koreje koje su u sjevernokorejskom Gaeseongu bile otvorene u okviru nekadašnje, dobre suradnje između dviju Koreja. „Radnice su bile iz Sjeverne Koreje i zarađivale su u prosjeku 100 američkih dolara mjesečno, što je za standard u toj zemlji dobar iznos“, rekla nam je još Miel, govoreći o inicijativi koja je trajala od 2004. do 2016., kad je Južna Koreja zatvorila svoje tvornice kao odgovor na testiranja nuklearnog oružja i raketa od strane Sjeverne Koreje.
Miel nas je još informirala kako muškarci „na sjeveru“ služe obavezni vojni rok čak deset godina, a žene sedam. Ta obaveza postoji i u Južnoj Koreji, no samo za muškarce od 18. do 28. godine života, koji se na taj način moraju čeličiti najmanje 18 mjeseci. Prema pisanju Al Jazeere, od 2022. oni koji to ne žele, mogu odabrati trogodišnji rad u zatvorima, a među radnim mjestima koja mogu popuniti su ona kuhara i domara. Prije uvođenja te opcije, u proteklih 70 godina, svi koji su odbili služiti iz osobnih ili vjerskih razloga završili su u zatvoru, u skladu s Ustavom, a riječ je o gotovo 20.000 osoba, uglavnom Jehovinih svjedoka.
Duž linije razdvajanja
Kaže to isti izvor, Al Jazeera. Pojedinosti iz života u Sjevernoj Koreji koje je Miel poželjela podijeliti s nama dijelom su postale poznate, kako nam je rekla ona sama, nakon što su pojedini prebjezi iz te zemlje, preko Kine i Tajlanda, stigli na svoje konačno odredište, u Južnu Koreju. Među njima se prije 50-ak godina našao i Kim Bu-seong, koji je, prema Miel i dostupnim podacima, godine 1975. južnokorejskim vlastima otkrio kako postoji i treći tunel koji je Sjeverna Koreja prokopala za vrijeme rata 50-ih godina s glavnim ciljem da napadne Južnu. Tunel je lociran u lipnju 1978., a danas je otvoren za turističke posjete, pa je tako bio i dio „moje“ ture.
„Evo, nekoliko stotina metara odavde nalazi se Sjeverna Koreja“, govorila je na kraju tunela, dugog oko 1,6 kilometara, svakom od nas vodičkinja, možda s ciljem da nas utješi: naime, odabrana tura nije uključivala i posjet dijelu DMZ-a koji je poznat kao Joint Security Area (JSA), odnosno Panmunjeom, gdje turisti direktno s tla Južne Koreje mogu zakoračiti na ono Sjeverne Koreje. Radi se o mjestu s „plavim zgradama“, u blizini kojih su postrojeni južnokorejski i sjevernokorejski vojnici, koje obuhvaća i dvoranu u kojoj je 27. srpnja 1953. potpisan sporazum o prekidu vatre od strane Zapovjedništva Ujedinjenih naroda, Sjeverne Koreje i Kine, čime je zaustavljeno daljnje ratovanje između dviju Koreja (i njihovih saveznika), odnosno čime je dogovoreno da obje zemlje moraju „odstupiti“ dva kilometra od vojne demarkacijske linije (MDL) u oko 250 kilometara dugom DMZ-u.
U vrijeme mog boravka na poluotoku samo je jedna agencija u Seulu imala i JSA u svojoj ponudi obilaska DMZ-a, i to samo dvaput tjedno, s obavezom rezerviranja više dana (možda i više mjeseci) unaprijed. Svi su termini za travanj 2023. bili popunjeni već krajem ožujka, kada sam ja bukirala svoj let za Incheon. Tada se ujedno, nakon dužeg razdoblja, JSA ponovno otvorila turistima. Od druge polovice srpnja 2023., prema informacijama koje su dostupne online, u JSA opet nije moguće ići u turističke svrhe zbog vojnika SAD-a koji je tih dana neovlašteno prešao na teritorij Sjeverne Koreje. Ipak, ostatak DMZ-a ostao je otvoren. Za sada. Naravno da na snazi ostaju uobičajena pravila.
Poput zabrane fotografiranja za vrijeme posjeta trećem infiltracijskom tunelu, koji je najzapadniji od četiri otkrivena tunela u DMZ-u te koji ćete kao dio grupe morati posjetiti u točno određeno vrijeme i ni sekunde prije ili kasnije. U suprotnom, sve propada. Tako nam je rekla i Miel, kojoj ni u jednom trenutku nisam pozavidjela na poslu koji je morala odraditi za vrijeme izleta, koji je počeo u 5.30 i trajao gotovo 12 sati, u području tek 60-ak kilometara udaljenom od Seula, gdje sve mora biti u skladu sa strogim vojničkim pravilima i rasporedu. U danima mojeg posjeta sve se doimalo još kompliciranije budući da je polazak iz Seula, zbog, kako mi je rečeno u agenciji moje vodičkinje, većeg broja posjetitelja, morao biti dva sata prije uobičajenog rasporeda.
Svjetlo na kraju
„DMZ prima dnevno ograničen broj turista, a tunel posjećuju oni koji najranije uspiju kupiti ulaznicu“, bilo je objašnjenje koje sam dobila u razgovoru s dežurnim agentom. Inače, agencije se već u svojim promotivnim materijalima ograđuju od mogućnosti da cijeli izlet ili dio njega bude otkazan, uz pojašnjenje kako se radi o području kojime upravljaju vojne snage, imajući, vjerojatno, na umu i moguće incidente, poput onog koji se dogodio u srpnju, ali i nefleksibilnost u pogledu vremena. Dakle, u DMZ-u vodičima, kojima (i inače) najmanje trebaju posjetitelji koji se ne pridržavaju dogovora, nije nimalo lako.
No uspjela je Miel provesti nas kroz treći infiltracijski tunel, u koji ne smijete ponijeti ništa (sve torbe ostavljaju se u ormarićima u ulaznom hodniku), ali i pokazati nam i dio takozvanog parka Imjingak, odnosno područje oko Ekološkoga i mirovnoga turističkog informativnog centra korejskoga poluotoka, odakle smo autobusom DMZ-a (dakle, ne agencijskim) otišli do tunela. Mnogo je tu simbola razdvajanja dviju Koreja, kao i podsjetnika na uzaludnost ratova i na strahote koje su se dogodile za vrijeme Korejskoga rata, ali i prije i poslije. Govorila nam je tako Miel i o službenoj isprici i naknadama za žrtve koje Južna Koreja očekuje od Japana za oko 200.000 žena koje su japanski vojnici koristili kao seksualno roblje za vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Tu je i stara lokomotiva s više od tisuću rupa od metaka, ali i dio pruge duž linije Gyeongui, kojom se, nekada davno, prije razdvajanja dviju Koreja, pa tako i prije rata 50-ih godina, iz Seula odlazilo i do oko 200 kilometara udaljenog Pyongyanga. Obnova pruge, kojom bi Južna Koreja mogla dobiti kopnenu vezu s ostatkom azijskog kontinenta, ali i s Europom, bila je započela kao jedan od prvih koraka počinjenih u novom stoljeću ka ujedinjenju dviju Koreja. Da bi potom bila zaustavljena zbog političkih napetosti. Tenzija ne nedostaje ni danas, kada „svjetlo na kraju tunela“, odnosno pomirba i ponovno povezivanje dviju zemalja, i dalje zvuči kao teško dostižan cilj. I podsjeća malo na ono sunce kojemu smo se moji suputnici i ja tog 15. travnja u DMZ-u nadali i koje će u istom kutku svijeta neki od nas pokušati doživjeti nekom drugom prilikom. (napisala i snimila: Tanja Škopac)
