Thank you, goodbye i piktogram, emoji, osobe koja se klanja, i to na koljenima, s dlanovima položenima na tlo i glavom gotovo do poda. Bio je to sadržaj poruke kojom se, nakon moje odjave „na daljinu“, putem mobitela, od mene oprostio menadžer hostela u kojem sam provela posljednju noć svoga nedavnog, prvog boravka u Južnoj Koreji, koji je počeo i završio u Seulu, glavnome gradu, a obuhvatio je i posjet Busanu, Gyeongjuu i Jeonjuu. Za kraj sam odabrala smještaj u četvrti Hongdae, u kojoj bih bila voljela ostati puno više od jedne noći.
Već po dolasku na destinaciju, nakon izlaska na ulicu iz prostora podzemne željeznice, obuzeo me osjećaj, poznat mi otprije, iz nekih drugih dijelova istočne Azije, koji me naveo na razmišljanje o tome kako bi divno bilo malo duže vremena nastaniti se u Hongdaeu. Ili u Seulu općenito. Možda je tome kumovala i zgrada s lokalima s vijetnamskim specijalitetima nedaleko od metroa, koja me nakratko lansirala u Jugoistočnu Aziju. Što god da je u ovom slučaju poslužilo kao okidač, i sada se lijepo mogu zamisliti kako iz Seula na neko vrijeme idem u Fukuoku, zatim u Tokio, ili možda ipak u Kamakuru, pa u Laos. I tako u krug, nastavljajući život upravo na toj relaciji.
Nevera… sa sjevera
„Ali… žuta prašina, zagađenje, PM čestice, prijetnje sa sjevera…“, umiješat će se neki od vas u moje sanjarenje. „Ali… korupcija, nepotizam i posljedično zaostajanje u svemu te urušavanje kompletnog sustava, i sve to uz PM čestice“, bit će moja (logična) reakcija. Da, osim napetosti sa Sjevernom Korejom, koje svako toliko dođu do izražaja i zbog toga što Korejski rat nikada nije službeno završio budući da je političar koji je vodio Južnu 1953. odbio potpisati sporazum o prekidu vatre, Južna Koreja, kao i ostatak poluotoka, zbog nepovoljnih vjetrova, ima problema i s takozvanom žutom prašinom i zagađenjem iz Kine. Čega nije nedostajalo ni za mojeg boravka u glavnome gradu, u travnju 2023., u mjesecu kada je grad preplavljen azalejama, a budistički se hramovi, uz mnoštvo papirnatih lampiona i u vanjskim prostorima, spremaju za proslavu Buddhina rođendana.
„Briga me za prašinu, nju se da isprati. Zabrinjavaju me PM čestice, koje su opasne po zdravlje. Nosi masku za lice i ne skidaj je“, kazala mi je stanovnica Seula koja se, samo par minuta nakon što sam u blizini tržnice Namdaemun sišla s autobusa koji s aerodroma u Incheonu vozi do grada, ponudila da mi pomogne oko pronalaska hotela. I otpratila me do mog smještaja. Naišla je baš u trenutku kad sam se pokušala spojiti na Internet i otvoriti mape poznatog pretraživača, u vezi s kojima sam tek narednih dana pročitala da su u Južnoj Koreji još manje pouzdane nego drugdje jer zakoni te države ne dopuštaju da se stranim kompanijama dostave podaci na temelju kojih te iste mape funkcioniraju. Za snalaženje u prostoru preporuča se, među ostalim, aplikacija KakaoMap.
„To zagađenje dolazi iz Kine, s kojom Koreja ima dobru trgovinsku razmjenu, pa je logično da ima i negativnih posljedica“, dodala je ona, govoreći o „neveri“, uz još jedan savjet: „Ako ti bilo što treba, obrati se nekom mlađem, među mladima ima više onih znaju engleski“. U slučaju ovog potonjeg, pokazalo se da su mi očekivanja bila prevelika. A što se prve preporuke tiče, o nošenju maske za lice, koju sam davne 2019., prije svojih prvih iskustava s maskama, bila dobila i u Pekingu, po samom dolasku u Kinu, nju nisam u potpunosti slijedila: bilo je puno spuštanja maske, zbog nemalog broja uspona u gradu i moje želje da što veći dio Seula prijeđem pješice, kako bih što bolje upoznala grad. A pješačenje bez maski, pogotovo prvog dana, kad je zagađenje bilo i više nego vidljivo, nikako nije bio pametan potez. Posljedica je bila ponovna pojava tegoba koje sam imala u djetinjstvu, zahvaljujući pojedinim dimnjacima u mom rodnom kraju, odnosno neka vrsta bronhitisa.
Skok u hanbok
Sigurno je da mojim dišnim putevima nije pomoglo proljeće, odnosno pelud u zraku, a ni neispavanost i, kao posljedica potonje, briga oko toga što sam previše preplatila hotel u kojem sam boravila prvih pet noći u Južnoj Koreji. No i taj prvi smještaj bio je na savršenoj lokaciji. Egipatski pamuk u posteljini kojim su se u vrijeme mog bukiranja hvalili vlasnici hotela bio je, zajedno s pametnim školjkama u kupatilima soba, manje od dva kilometra udaljen od palače Gyeongbokgung, za koju ćete u vodičima pročitati kako je to nezaobilazna turistička atrakcija u glavnome gradu Južne Koreje budući da je to najvažnija i najveća od pet palača sagrađenih u vrijeme povijesne dinastije Joseon. Kraljevstvo je trajalo od 1392. do 1910., kada je korejski poluotok kolonizirao Japan. Gyeongbokgung je izgrađena 1395.
Vjerojatno ćete naići i na preporuku kako u ovom kompleksu ne smijete propustiti izmjenu straže, na rasporedu dvaput dnevno, u 10 te u 14 sati, kod glavnog ulaza u palaču, Gwanghwamun. Riječ je o ceremoniji koja datira iz 15. stoljeća. Meni nije promakla samo audio verzija događaja, i to u vrijeme prve smjene: Gyeongbokgung je prostrani kompleks, bila sam već predaleko od spomenutog ulaza da bih imala i vizualnu nadopunu ceremonije, odnosno, kako bi to možda bio rekao filozof Daisetsu Teitaro Suzuki, u tom trenutku nisam uspjela nadvisiti osjetilnu razinu da bih mogla i vidjeti ušima, ne samo čuti. Okrivit ću i ovaj put jet lag (sorry, prijatelju)…
Ono što nikako nećete moći propustiti jest velik broj posjetiteljica i posjetitelja u tradicionalnoj korejskoj nošnji. Hanbok će vas pratiti na svakom koraku. Ženski se sastoji od chime, suknje koja ima oblik krinoline, i jeogorija ili, u ovom slučaju, bluzice. Ženski „topić“ u prošlosti je doživio više izmjena u pogledu dužine, ako je vjerovati vodiču besplatnih pješačkih tura s kojim sam sasvim neplanirano obišla predio Jeonjua s tradicionalnim hanok kućama. „U jednom je trenutku gornji dio bio toliko kratak da su ženama virile grudi“, rekao je meni i ostatku peteročlane ekipe spomenuti vodič. Podatak me začudio s obzirom na to da sam pred sam put u Južnu Koreju naišla na informaciju kako je u toj zemlji čak i odjećom nepokrivena ključna kost nešto što se još i danas smatra nepristojnim.
Vikler u kosi
Da se zakopčanost do grla doista prakticira, uvjerila sam se i dolaskom u Seul, no ista pravila, kao što sam primijetila „na terenu“, ne vrijede za donji dio tijela: izgleda da su (jako) kratke suknje prihvatljive. No vratimo se mi hanboku. I muška se verzija te nošnje sastoji od jeogorija, gornjeg dijela, i hlača, baji, a ponekad su tu i ostali komadi, poput prsluka koji se zove baeja. Netko sve to „začini“ šeširom crne boje koji je poznat kao „gat“. Za njegovu su se izradu nekada koristili bambus i konjska dlaka, a središnji mu je, povišeni, dio služio za pokrivanje punđe. Naime, do kraja 19. stoljeća ni muškarci se nisu šišali, nosili su dugu kosu, kao izraz poštovanja i lojalnosti prema roditeljima, kao što nalažu načela konfucijanizma.
Vrijedilo je pravilo, i kod muškaraca i kod žena, da se ne „uništava“ ono što se naslijedilo od predaka, odnosno majke i oca, uz napomenu da kosu krate samo barbari. Pravila su se promijenila u 19. stoljeću, kada su i u Koreji zapuhali vjetrovi modernijih vremena. Bile su to godine koje su prethodile još jednom dramatičnom razdoblju u povijesti korejskog poluotoka, japanskoj kolonizaciji, do koje je službeno došlo 1910. No privrženost Korejaca kosi zadržala se među stanovništvom, kako i potvrđuju napisi prema kojima su u desetljeću nakon Korejskoga rata zabilježena prva šišanja djevojaka s dugom kosom i prodavanja toga njihovog bogatstva u zemljama zapadnog svijeta, i to za izradu perika.
Bio je to jedan od prihoda osiromašenoj Koreji, koja se u narednom periodu, čim se krajem 80-ih godina prošlog stoljeća oslobodila diktatora, uzdigla na današnje gospodarske razine. Uzdizanje je počelo, kako bi vjerojatno objasnio već citirani vodič iz Jeonjua, u trenutku kad je Južna Koreja prestala biti (vrlo) korumpirana zemlja (s time da je riječ „corrupt“ izgovorio po mom guštu – s gađenjem). Nekako istovremeno s ekonomskim napretkom došlo je i do svojevrsne ravnodušnosti prema izgledu koji se nasljeđuje od roditelja: poznato je da danas mnogi u Južnoj Koreji posežu za estetskim „korekcijama“. Plastičnih kirurga u Seulu ima gotovo na svakom koraku, a brojne su i trgovine s raznoraznim preparatima za lice i tijelo. Vjerojatno je i ta opterećenost vanjskim izgledom, odnosno željom da se izgleda što bolje, razlog zašto se na ulicama glavnoga grada viđaju mlađe žene s viklerom u šiškama. Prvu sam uočila već na putu prema palači Gyeongbokgung, a u online izdanju The New York Timesa pročitala sam izjavu nekoliko djevojaka koje se redovito s viklerom u kosi pojavljuju u javnosti i prema kojima je jedino važno dobro izgledati za vrijeme susreta s ljudima do kojih im je stalo ili pak na samom događanju za koje pripremaju svoje šiške...
O ondolu i vrlinama
A među takvim događanjima zasigurno su i snimanja na različitim atraktivnim lokacijama. Poput palače Gyeongbokgung, koju, kao što napomenuh, nemali broj posjetitelja odluči obići u tradicionalnoj nošnji. No zašto je tomu tako? Neki od razloga unajmljivanja spomenutog outfita su fotografije za društvene mreže i druge oblike (samo)promocije, ali i besplatan ulaz, iako je i u slučaju Gyeongbokgunga cijena ulaznice u vrijeme mog posjeta bila vrlo povoljna, pogotovo u usporedbi sa sličnim spomenicima u Japanu, koji sam, po drugi put, bila posjetila pet mjeseci prije: za odrasle je puna cijena bila 3.000 wonova ili oko 2 eura.
A ima se što vidjeti. I naučiti. Poput podatka da su palaču uništili Japanci u invaziji na korejski poluotok krajem 16. stoljeća, nakon čega je kompleks 300-tinjak godina bio neiskorišten, da bi potom tek u 19. stoljeću bio obnovljen. Za vrijeme obilaska palače dugo sam se zadržala oko dvorane Gyotaejeon carice-kraljice Myeongseong, koja je krajem 19. stoljeća brutalno ubijena od strane neprijatelja iz Japana. S jedne strane okrutna povijesna događanja, s druge divno cvijeće i umjetni brežuljčić, kojemu je ime Planina Amisan, a nalazi se iza kraljičinih odaja. Tu je i istoimeni vrt. Brežuljak je oblikovan zemljom iskopanom u vrijeme uređenja jezerca na kojem je izgrađen paviljon Gyeonghoeru, i to, kaže pripadajuća mu legenda, u skladu s istočnjačkim poimanjem univerzuma, s elementima koji simboliziraju nebesa, zemlju i čovjeka, ali i svaki od 12 mjeseci u godini te solarni ciklus i prirodne događaje. Paviljon je služio za kraljevske bankete i zabave što su se priređivali za „strane diplomate“.
U vrtu Amisan, među cvijećem (u proljeće), izdižu se četiri dimnjaka koji su služili za odvod dima iz sustava podnog grijanja, ondol, potrebnog jer se i u Koreji spavalo u futonu, odnosno na podu. Takvo noćenje danas se nudi i turistima koji odaberu boravak u smještaju uređenim u duhu tradicije, odnosno u hanoku. Svaki je dimnjak ukrašen motivima poput loze, ždralova, šišmiša, feniksa, bora, japanske marelice, ali i krizanteme, cvijeta vječne mladosti. Potonja je jedna od „četiriju plemenitih biljaka“, koje predstavljaju isto toliko godišnjih doba i poželjnih vrlina, poniznost, čistoću, pravičnost i ustrajnost. Ostale tri su šljiva, orhideja i bambus. Među odabranim motivima su i kornjača te srna, koje su tu, poput prije spomenutih letećih stvorova, da donesu sreću i odagnaju zle duhove. Dobro je znati da se potonje, prema narodnom vjerovanju u Koreji, „doziva“ zviždanjem u noćnim satima. Slična su „upozorenja“ na snazi i u nekim drugim dijelovima istočne i jugoistočne Azije, ali i, uvjerila me nekoć davno moja nona Ivona, u pojedinim dijelovima Istre.