Tokio, Shinjuku, ramen i amen

6.4.2022.

Shinjuku i Labin bez N

„Živite li ovdje?“, upitala me pomalo uspaničena Amerikanka azijskog porijekla na izlazu Istok tokijske stanice Shinjuku. Najprometnija je to željeznička postaja na svijetu, s oko 3,6 milijuna putnika dnevno, koliko ih je zabilježeno 2018., kada je stanica s tim podatkom upisana u Guinnessovu knjigu rekorda, te s četiri glavna izlaza/ulaza (i 200-tinjak manjih) do kojih se od perona dolazi ne baš jednostavnim putovima. Vodiči i službena internetska stranica ove postaje kažu da se i dugogodišnji stanovnici japanskoga glavnoga grada znaju izgubiti u ovom labirintu. Stoga ne čudi da se to događa i posjetiteljima. Kao gospođi s početka teksta, kojoj sam ja, očito, izgledala kao netko tko zna kamo ide. Iako me i tom prilikom, prema željenom izlazu i destinaciji, vodila tek puka sreća i gotovo nepogrešiv instinkt, dodatno osnažen osjećajem gladi.

Takve vodiče, nažalost, nije imala žena koja mi se obratila. Požalila mi se da je prtljagu ostavila u ormarićima na izlazu Zapad, West Gate, te da već neko vrijeme traži taj gejt. Blaga panika koja joj se ocrtavala na licu bila je povezana s time da je sa spomenutom prtljagom morala na let, prije kojeg je, pretpostavljam, odlučila još malo uživati u čarima Tokija, zbog kojih je možda i zaboravila na to koliko stanica Shinjuku može biti zamršena.

„Nikako da se sjetim puta, sve mi izgleda isto. No u redu je, naći ću je“, rekla je nakon što sam joj odgovorila da sam i ja prvi put na istoj stanici i da, nažalost, ne živim u Tokiju. U tom trenutku nisam ni znala koliko istine zapravo ima u njezinom pitanju i koliko zajedničkoga ovaj dio japanskoga glavnoga grada ima s dobrim dijelom mojih dosadašnjih mjesta stanovanja budući da, kako u svojoj knjizi „Tōkyō tutto l'anno“ piše Laura Imai Messina, talijanska spisateljica koja već godinama živi i radi u Japanu, Shinjuku u prijevodu s japanskog znači „novo naselje“, „novi stanovi“, što bi moglo biti i „nove (stambene) zgrade“.

Naime, upravo je to kolokvijalni naziv i za kvartove u kojima sam dosad provela veći dio svoga života. Tko zna, možda me ubuduće sreća još više posluži te se za koju godinu nastanim u Shinjukuu. U međuvremenu se, zbog poznatih nam razloga, odluke Japana da zatvori svoje granice turističkim posjetima iz inozemstva i virusa koji je svoj put oko svijeta započeo prije dvije godine, ipak moram zadovoljiti uspomenama na taj dio svijeta, svojom fotografskom arhivom nastalom u toj zemlji i dijeljenjem redaka o svojim azijskim danima sa zainteresiranom publikom.

Pravilo gladi

I moje nepce se sad već s izrazito velikom nostalgijom vraća na sve ono što ga je dotaklo u omiljenom mu dijelu svijeta. Pa se tako, usprkos tome što je sad vegetarijansko, još uvijek rado prisjeti ramena kojime se zasladilo u Golden Gaiju (Zlatnoj ulici ili Zlatnom naselju), dijelu Shinjukua nedaleko od već spomenutog izlaza Istok istoimene stanice. Popularna je to destinacija za zabavu i noćni život zahvaljujući bogatoj ponudi barova i malenih zalogajnica, koja se fizički nadovezuje na „crvenu četvrt“ Kabukicho.

Tamo sam se zaputila kako bih, prema preporuci autorice moga džepnog vodiča o Tokiju u izdanju Lonelyja Planeta, kušala taj nadaleko poznati specijalitet, porijeklom, naravno, iz Kine, prema receptu kuhara u restoranu „Nagi“. Specijalitet koji se ovdje nudi je niboshi ramen, koji se priprema, pročitala sam, dvanaestosatnim kuhanjem veće količine sušenih manjih riba, i to, prema nekim izvorima, sardina. U mom su ramenu prevladavali deblji rezanci kojima je u zdjeli društvo radilo nekoliko plosnatih i širokih „varijanti“ te tjestenine. Vjerojatno su bili napravljeni za potrebe ovoga lokala… Sve je bilo nevjerojatno ukusno.


Svoje ćete jelo i ovdje platiti unaprijed, i to, kao i u brojnim drugim lokalima s ramenom u Japanu, na aparatu, putem kojeg pritiskom na gumb uz ponuđene opcije odaberete kakav ramen i koje dodatke želite. Ovaj je restoran otvoren 24 sata, dakle danju i noću, te je, kao što je to slučaj s ostalim zalogajnicama i kafićima u Golden Gaiju, njih 200-tinjak, minijaturan, s vrlo malo mjesta za sjedenje i kretanje. Još je manji ako ga, kao ja, posjetite vukući sa sobom tri torbe, zbog kojih mi je odlazak u sićušan toire, kupatilo, bio pravi pothvat. No vjerujte mi da se za ovaj ramen isplati riskirati i mogući napadaj panike zbog klaustrofobije.

Zbog ograničenog broja gostiju koji restoran može primiti u isto vrijeme, na svoje mjesto čekala sam u podužem redu, zajedno s još desetak gladnih ljudi, u bočnoj uličici koja se s nazovimo je glavnom križa tik do ulaznih vrata lokala. Na uličici sam stajala dovoljno dugo da detaljnije proučim „zapovijedi“ o tome kako se ponašati u zalogajnici i kako jesti ono što se posluži. Sve je to ispisano na engleskom jeziku, u obliku kućnog reda, te je (bilo) izloženo na vanjskom zidu zgrade u koju sam se bila uputila trbuhom za ramenom.

„Srkati ili ne srkati?“ naslov je pod kojim se posjetitelje uvodi u „pravilo koje se dobro poznaje, ali još uvijek krivo shvaća“. „Ako ne srčete, to ne znači da ste nepristojni. Ako to pak činite, to je sasvim u redu i normalno, no time nećete nužno nekome dati do znanja da vam je ramen koji jedete iznimno ukusan. Ukratko, možete srkati koliko god želite, a možete jesti svoj ramen u tišini – što god da radite, u redu je“, pojašnjava se.

U nastavku sam čitala o prednostima srkanja. Ono, kažu autori istih pravila, doprinosi i tome da se rezanci dovoljno ohlade u vremenu njihova „prijenosa“ iz zdjele u usta. U zaključku ćete pročitati kako ne morate previše razmišljati o tome kako konzumirati ramen, bitno je da pritom uživate jer upravo to znači da postupate kako treba. Ne morate se brinuti ni ako, poput mene, ne uspijete dovršiti (obilnu) porciju ramena.

Zahvala i naklon

Pravilo broj osam, koji se, inače, u Japanu smatra sretnim brojem zbog oblika kanjija koji se u japanskom koristi za njega te koji se od početka iscrtavanja, vrha, širi prema dnu i kao takav predstavlja rast u najboljem smislu, u potpunosti je na spomenutom „kućnom redu“ otisnuto masnim slovima. A počinje činjenicom da se u Japanu „ramendžinice“, odnosno ugostiteljski lokali u kojima se (pretežno) priprema i prodaje ramen, smatraju restoranima brze hrane.

Što je, piše u nastavku, „s obzirom na kvalitetu sastojaka i vještinu koju je potrebno imati da bi se ovo jelo pripremilo, j….. ludost“ (da, iskoristili su englesku riječ „fucking“). „No to isto tako znači da ne smijete gubiti vrijeme, već morate pojesti svoj ramen u prihvatljivom vremenskom roku te napustiti lokal. Ako, umjesto da dovršite jelo, razgovarate s prijateljima ili nepotrebno dugo ostanete za stolom nakon što pojedete, glavna i odgovorna osoba će vas poprijeko pogledati jer zauzimate mjesto na koje čeka još ljudi“. To je zaista tako: kao što rekoh, red u kojem sam čekala zaista jest bio dug.

Među pravilima je i ono da se ne odlazi u toalet nakon što se ramen posluži: jelo je svježe i treba ga što prije konzumirati. „Ako ga, iz nekog razloga, ostavite da stoji neko vrijeme, rezanci će omekšati. To će ujedno kuhar doživjeti kao nepoštovanje prema njegovu radu“, kažu u ovoj zalogajnici, čije ime znači „spokoj prije valova“. Oni koji žele izbjeći talasanje u ovom restoranu moraju znati i da, sasvim logično, s obzirom na navedeno, nema opcije naručivanja ramena za van. „I, naravno, nema razgovora na mobitelu u lokalu“, kaže posljednja rečenica s pravilima broj osam, u potpunosti očekivana u Japanu, gdje je nešto najnepristojnije što možete učiniti, među ostalim, i telefoniranje u vlaku.

„Kada pojedete, prije polaska, uspostavite kontakt očima s glavnim kuharom ili s odgovornim članom osoblja te kažite 'gochi-sōsama-deshita' (tradicionalan izraz koji znači 'hvala na obroku'). Ako je lokal malen te ima samo dva zaposlenika, stavite svoju zdjelu i jedaći pribor na šank kako bi se osoblju olakšalo pospremanje. Ako je na šanku vlažna krpa, počistite svoje mjesto za idućega gosta. Ako ste uz jelo i pribor dobili i maramice, provjerite postoji li poseban koš za potonje: personalu neće biti drago ako ostavite maramice na stolu. Naposljetku, prilikom izlaska, zatvorite vrata nakon što se ponovno blago naklonite glavnom kuharu. Jupi! Uspjeli ste“.


Od Kine do Golden Gaija

Eto, to su ti posljednji koraci kojima ćete se, nakon uživanja u jelu, u restoranu „Nagi“ u Golden Gaiju spustiti onim istim stepenicama u crvenom kojima ste se popeli do restorančića, uvjereni već nakon samog ulaska, zahvaljujući mirisu, da se penjete do nečega što bi neki gurmani nazvali gastronomskim rajem. Možda su tako nešto i imali na umu oni koji su lokal uređivali, budući da su stepenice crvene, a zastor na vratima crn, odnosno u uobičajenim (ali ne i jedinim) bojama vrata koja se nazivaju „torii“ i koja su glavno obilježje šintoističkih svetišta u Japanu te simboliziraju prelazak iz svjetovnog u duhovno.

Koliko ćete religiozni postati nakon kušanja ramena u restoranu „Nagi“, to ovisi o mnogo faktora. Sigurno je to da ćete poželjeti znati nešto više o „raju“ u kojem je on spravljen, ali i o samom jelu. Naići ćete tako na podatak da je „Nagi“ prisutan, ili je tako barem bilo proteklih godina, u različitim dijelovima Tokija te da se godine 2008. vratio u mjesto odakle se i počeo širiti u ovom gradu.

A što se govori i piše o „dolasku“ ramena u Japan? Neki izvori tvrde da je iz Kine uvezen krajem 17. stoljeća, drugi polovicom 19., odnosno 60-ih godina tog stoljeća, treći, oprezniji, kažu između ta dva stoljeća, i to „ovisno o tome kojoj ste teoriji skloni povjerovati“. I Antonio Moscatello, u svojoj knjizi „A tutto Giappone. Amore, sesso, vecchi e nuovi miti nel Paese che fa tendenza“, kaže kako je precizan datum teško odrediti.

„Sa sigurnošću se može jedino reći da su se, izvorno, rezanci u Japanskom arhipelagu koristili u okviru šintoističkih ceremonija“, napisao je ovaj talijanski novinar, koji je za pojedine talijanske tiskovine radio i kao dopisnik iz Tokija. Moscatello piše i o tome kako se u kontekstu prvih priprema ramena u Japanu spominje godina 1660., zajedno s imenom neokonfucijanskoga kineskog intelektualca Zhua Shunsuia (1600. – 1682.).

„No pisanih dokaza nema. Vjerojatnije je da su ga uvezli Kinezi iz Yokohame, gdje se i dandanas nalazi najpoznatija Kineska četvrt u Japanu“, piše Moscatello, prema kojem se u pogledu ramena može bez trunka sumnje ustvrditi kako je prvi restoran ramena u Japanu „Riraiken“. Otvoren je 1910. u Tokiju, u četvrti Asakusa, „i vjerojatno je upravo u tom lokalu nastao ramen tipičan za glavni grad Japana, s temeljcem na bazi umaka od soje 'shoyu'“.

Omoide, vrijeme ide

Danas se ramen u Tokiju u večernjim satima može kušati u još jednom zanimljivom dijelu Shinjukua, u blizini izlaza Zapad istoimene stanice, poznatom kao Omoide Yokocho, uličici s nizom lokala čije se ime prevodi nešto kao „put uspomena“ te koja je u godinama poslije Drugoga svjetskog rata bila poznata po trgovanju na crno. Dolaskom ovamo „otputovat“ ćete, kažu, u razdoblje Shōwa, jednu od carskih era moderne japanske povijesti, koja je u svom prvom dijelu obilježena, nažalost, ultranacionalističkim opredjeljenjem i zlodjelima japanskih vlasti u Drugom svjetskom ratu.

Uslijedilo je još strahota iz svjetske povijesti, odnosno atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija. Osim okupacije Japana od strane Saveznika, povjesničari iz istog razdoblja, koje je započelo 1926., a završilo smrću cara Hirohita 1989., izdvajaju i godine japanskoga gospodarskog čuda. Japan je trenutačno u razdoblju Reiwa, koje je započelo 1. svibnja 2019., oko mjesec dana prije mog posjeta Omoideu Yokochou, ne u moju čast, već u trenutku stupanja na tron novog cara, Naruhita, nakon odstupanja njegova oca.

Nakon malo polemiziranja oko značenja imena uz negodovanja zbog autoritarnog prizvuka naziva i činjenice da se prvi dio imena, „rei“, može povezati s riječju „naredba“ i, općenito, vojnim diskursom, javnosti je Vlada objasnila kako je odabirom pojma „reiwa“, koji čine dva kanjija, od kojih onaj za „wa“ označava harmoniju i sve što je japansko, razdoblje cara Naruhita željela nazvati „lijepim skladom“. Toj je eri prethodilo razdoblje Heisei, „postizanje mira“, dok se Shōwa prevodi kao „prosvijetljen/svijetli sklad“.