Tokio. Od Asakuse do Uena čudovišnim putovima

5.1.2024.

Vrata Hozomon i pagoda hrama Senso-ji u večernjim satima

Dopiru li ovi zvuci zvona iz Uena ili Asakuse? Pitao se to u nekim od svojih najpoznatijih stihova poznati majstor haikua, Matsuo Basho, koji je već „gostovao“ na ovim stranicama. Ono što sam ja čula jednog lijepog jutra u studenom 2022., tijekom drugog posjeta Tokiju, bilo je pak zvono vremena, koje Japanci poznaju i kao „toki no kane“, iz Asakuse, odnosno budističkoga hrama Senso-ji, nedaleko od smještaja u kojem sam provela prve noći istog putovanja. Točnije, ta je zvučna milina, slična onoj koju sam iskusila u Luang Prabangu u Laosu, do mog futona dopirala iz kompleksa koji obuhvaća budistički hram Senso-ji, poznat i kao Asakusa Kannon, ali i šintoističko svetište Asakusa. Senso-ji i Asakusa su, kažu pouzdani izvori, jedno te isto ime, odnosno isti skup znakova: prvo se podudara s japanskim čitanjem, a drugo s kineskim te je odabrano i kao naziv za moj omiljeni dio Tokija, koji se razvio upravo oko hrama Senso-ji.

Zvono se oglasilo u 6 sati ujutro te je poslužilo kao savršen uvod u prekrasan jesenji dan, koji je završio mojim povratkom u isti smještaj te jednom od najljepših vizualnih „uspavanki“ za fanove istočne Azije – pogledom na pagodu hrama Senso-ji. Divila sam joj se iz svoje washitsu, što je naziv za tradicionalno opremljenu sobu: dovoljno je bilo razmaknuti sjenila od rižina papira da mi isti prozor, ili mado, u japanskom, ponudi potpun osjećaj… doma, poput moje uvijek za jezične pretvorbe raspoložene glave, koja je, nadahnuta viđenim, od japanske riječi za „prozor“ ili „otvor“ stvorila „doma“. Logično, zar ne?!

Pagoda je u noćima moga boravka u istom smještaju bila osvijetljena samo dio večeri. Svjetla su se gasila puno prije takozvanog sata bivola (ushi), odnosno prije japanske vještičje ure, koja nastupa između dva i tri sata iza ponoći, u doba najdubljeg mraka kada glavnu riječ vode yurei i yokai, duhovi i čudovišta, u suradnji s nekim drugim predstavnicima istog svijeta. U isto se doba bacaju ujedno uroci i čari. Navodno. Nije da to znam iz prve ruke. U tu sam uru i ja bila budna jedne noći, i to zbog jet laga i uzbuđenja što sam u istočnoj Aziji i Japanu nakon višegodišnjega prisilnog izbivanja. Nipošto radi druženja s onostranim. Pa ni zato što sam vještica, iako me (i) zbog moje supermoći, solo putovanja, možda neki takvom vide.

Lost in Japan

Važno je ono što su moje oči vidjele već toga milozvučnog jutra. Bilo je tu mnogo ljepota. Nakon uživanja u zvukovima zvona vremena, još sam se malo prepustila udobnosti svog futona te sam po kompletiranju nekoliko odgovora za jedan intervju krenula u pohod na hramove i u „lov“ na jesenje lišće, odnosno svoju verziju te stare japanske tradicije. Prvo mjesto na itinereru bilo je upravo ono prije spomenutog hrama, gdje sam kod zvona vremena pročitala da se njegova uloga u razdoblju Edo, odnosno tijekom gotovo tri stoljeća prije nego što je 1868. Tokio postao prijestolnicom Japana, sastojala u tome da stanovnike grada obavještava o tome koje je doba dana. Sa širenjem grada slično zvono postavljeno je na ukupno devet mjesta, među kojima su bili Senso-ji i Ueno.

Sadašnje zvono u glavnom hramu Asakuse odliveno je u kolovozu 1692. Visoko je 2,12, a promjer mu je, u najširem dijelu, 1,52 metra. Pouzdani izvori kažu kako se danas isto zvono oglašava tek jedanput dnevno, u 6 sati ujutro, dok se za Novu godinu oglasi 108 puta, odnosno 107 na Silvestrovo i posljednji put iza ponoći, čime se „brišu“ svi problemi i brige protekle godine. Broj 108 predstavlja u budizmu isto toliko svjetovnih želja koje svatko iskusi kroz svoj život te koja su se ljudskom rodu ispriječila na putu ka prosvjetljenju i… slobodi.

Dio kompleksa Senso-ji je i par divovskih slamnatih japanki, (o)waraji, baš poput onih koje su nekada nosili samuraji, nindže i neki drugi pripadnici nekadašnjega japanskog društva. Ove vise s unutrašnje strane vrata Hozomon. Podaci koje možete pronaći na istim vratima kažu kako ih je izradilo 800 građana Murayame, i to u mjesec dana. Težina im je 2.500 kilograma, a visina 4,5 metra. Prema istom natpisu, služe tome da bi odagnale zle duhove te da bi svakome tko ih dodirne omogućile uspješno hodanje. Što dobro dođe u Tokiju, koji pješake zna nagraditi nevjerojatnim trenucima i prizorima. Prijeđeni kilometri „osjete“ se u tom gradu eventualno tek pri odlasku na počinak.


A može vam se dogoditi, kao meni posljednjih dana istog putovanja, da pješačite jer ste propustili zadnji vlak do svog smještaja jer tek u tom trenutku saznate da podzemna željeznica u Tokiju miruje od oko pola noći do pet sati ujutro, pa i nešto kasnije. „Tek iza pet imam sljedeći?! Ali želim spavati u hotelu, ne ovdje“, bila je moja reakcija u trenutku kad mi je mladić koji se kasnije predstavio kao Yuma na ekranu svog mobitela pokazao informacije o redu vožnje vlakova od stanice Tokyo do stanice Bakurocho. Do podataka je došao kratkom internetskom pretragom, koja meni mojim telefonom nije bila moguća jer nisam imala pristupa WiFiju, a ni svojim mobilnim podacima budući da mi je hrvatska kartica bila blokirana nakon što sam nekoliko dana prije u Arashiyami u Kyotu triput zaredom upisala krivi PIN. Tih „problema“, naravno, ne bih bila imala da sam u potpunosti aktivirala japansku karticu s mobilnim podacima koju sam kupila nekoliko sati nakon „nezgode“ u Arashiyami.

Yumu sam zamolila da mi pogleda na karti u kojem smjeru moram krenuti kako bih došla do svoga hotela, na što je on uzvratio kako će me on otpratiti budući da je i sam, zbog pića nakon posla s kolegama (i, vjerojatno, šefom), propustio svoj vlak za Saitamu. Još nije bio odlučio gdje će prenoćiti. „I'm free, I'm free, mogu i ja ići do istog hotela, možda odsjednem i ja ondje. A možda ostanem na ulici. Dovoljno je toplo, a i u Japanu je jako sigurno što se kriminala tiče“, dometnuo je odmah na početku našeg puta te, pomažući si svako toliko online prevoditeljem, nastavio s pitanjima o mojim putovanjima, mjestu odakle dolazim, sve kako bi ta dva i pol kilometra prošla brže i bez neugodne tišine.

Yuma pa Daruma

Oko sedam sati poslije shvatih da sam od bara u Asakusi u kojem sam se bila našla s poznanicom s društvenih mreža koja se slučajno u isto vrijeme zatekla u Tokiju komotno mogla pješice do svoga smještaja, i to uz prevaljivanje otprilike iste udaljenosti. Umjesto što sam podzemnom od Asakuse išla do Uena pa dalje do stanice Tokyo, gdje su svi vlakovi u trenutku mog dolaska… stali, da bih do stanice Bakurocho, kao što rekoh, pješačila. Tako sam se nešto kasnije tog jutra opet našla u blizini tradicionalno uređenog hotela u kojem sam bila provela prve tri noći ovog putovanja, na par koraka od prije spomenute pagode, s pet katova, svaki s izbočenim krovom, gigantskih slamnatih sandala, vrata Hozomon, do kojih od još jednog gejta, čije je ime Kaminarimon, vodi ulica Nakamise, ali i niz dućana u kojima se prodaju i raznorazni suveniri. Među njima i lutke daruma.

Taj se simbol dobre sreće i ustrajnosti izrađuje u različitim veličinama i od kaširanog papira. Figurica je bez ruku i nogu, a predstavlja osnivača zen tradicije budizma, Bodhidharmu, za kojeg se vjeruje da je meditirao čitavih devet godina, čak i nakon što su mu otpale ruke, noge i očni kapci. I tako poprimio oblik koji danas ima figurica što ga predstavlja. Uz Darumu se veže i izreka „sedam puta padni, osam ustani“ – darume sa zaobljenim dnom i manje vidljivim postoljem dobro dočaravaju tu sposobnost dočekivanja na noge nakon svakog pada, ali i samu otpornost na padanje.

Što se tiče „hendlanja“ ovom figuricom, preporuka je da, nakon što ju kupite i ponesete sa sobom, a prije nego što joj iscrtate šarenicu jednog oka (najčešće se spominje lijevo), morate zaželjeti želju, odnosno zacrtati si cilj. Jer želja mora biti nešto što svojim vlastitim naporima možete postići. U trenutku kad dođete do željenog cilja, bojom ispunite i drugo oko. Tradicija nalaže da se prvi korak učini početkom nove godine, a naići ćete i na podatak o tome kako se godinu dana od trenutka kada iscrtate prvu šarenicu darumu vraća u hram u sklopu kojeg ste lutku kupili, gdje ona biva spaljen u okviru tradicionalnog obreda. I to se čini bez obzira na to je li vam želja ispunjena ili ne. No puno je ljepše zadržati ih kao podsjetnik na postignuto, ali i na hram i mjesto gdje je ta lutka puna simbolike kupljena.

A sada malo kâda

Jer uspomena na Asakusu od nemjerljive je vrijednosti. Barem meni. Uvijek se teže „odvajam“ od ovog dijela Tokija od nekih drugih četvrti pa pretpostavljam da mogu reći kako mi je to omiljeni dio ovoga fantastičnoga grada, što ne znači da sam vidjela sve u ovom megalopolisu jer za to bi, u najnaseljenijem gradu na svijetu s toliko sadržaja i ponude, ionako potrebno bilo otprilike tri života. Naravno da razina nevoljkosti po odlasku iz Asakuse ovisi o tome kamo idem poslije nje. Ako je konačno odredište Europa, zna biti i dosta suza žalosnica, što se pretvori gotovo u rijeku u trenutku kada iz aviona koji polijeće s piste vidim zaposlenike aerodroma kako mašu nama putnicima. No ako je preda mnom put shinkansenom do nekoga drugog grada u Zemlji Izlazećeg Sunca ili cijeli jedan dan istraživanja glavnoga grada Japana, tada imam jako puno razloga za radost. Pokoja suza u tom slučaju padne zahvaljujući velikoj sreći. Ili zbog nekog lijepog prizora. Kao što su to u Tokiju stabla ginkga u blizini hrama Senso-ji. Pogotovo ujesen, kada lišće tog drva, simbola otpornosti i dugovječnosti, poprimi zlatnožutu boju.

Više jesenjeg lišća dočekat će vas u parku Ueno, nezaobilaznom odredištu u vrijeme cvatnje cvjetova trešnje. Na putu do tamo, nedaleko od Senso-jija, u ulici koja se zove Kappabashi Dougu, poznatoj i kao Kitchen Town, zbog raznolike i iznimno bogate ponude kuhinjskih potrepština, uz dovoljno sreće, naići ćete na trgovinu s kalupima za kolače i kolačiće od kojih su neki i u obliku lista ginkga bilobe ili pak javora, zahvaljujući kojima je jesen u Japanu zaista posebna. Takvi oblici mogli bi vam se u jesenjim mjesecima naći kao ukras na šalici ili tanjuru u lokalu u kojem odlučite odmoriti se nakon dugog hodanja i razgledavanja.

I tako vas Zemlja Izlazećeg Sunca razmazi svojom gostoljubivošću i kvalitetom ponude, u kojoj se pazi na svaki detalj, pa je i to razlog zašto teško padne povratak u dio svijeta u kojem morate paziti na rupe u kolniku, na nogostupima te općenito u čitavom sustavu u kojem se, među ostalim, dogodi da suviše često platite jako puno, eufemistički rečeno, nedovoljno dobru kvalitetu. Teško se odvojiti i od čistih ulica te od pametnih (i besprijekorno čistih) WC školjki u hotelima, barovima, kafićima, restoranima, ali i na željezničkim stanicama i javnim toaletima. Ta težnja savršenstvu, usprkos konstantom pozivanju na wabi-sabi filozofiju i gotovo nužnost postojanja manjkavosti, pitanje je časti, ali i obzirnosti prema drugima, odnosno uvažavanja drugog i tuđih potreba.

Dijelom je to razlog i dugih radnih dana te kratkih godišnjih odmora koji se bilježe kod prosječnog Japanca s uredskim poslom. Pišući o tome, novinar Vittorio Zucconi (1944. – 2019.) u svojoj knjizi „Il Giappone tra noi“, iz 1986., spomenuo je priču koja se priča(la) Japancima od malih nogu, a koja govori o pogubnosti nedovoljne predanosti poslu, odnosno o jednoj kućnoj pomoćnici koju je nepovoljna ocjena njezinih napora od strane poslodavca stajala života. Spomenut ću usput i to da se u istom djelu u kontekstu radne kulture u Japanu govori i o radnicima koji su, odmah nakon uvođenja obaveze godišnjeg predaha, dolazili i u vrijeme kolektivnoga godišnjeg odmora pred ulaz postrojenja firme „Kodak“.

Stotinjak godina prije nego je izdana knjiga talijanskog novinara, Patrick Lafcadio Hearn (1850. – 1904.), pisac i prevoditelj irskog i grčkog porijekla, poznat i kao Yakumo Koisumi, u svojoj priči o japanskom kâdu zabilježio je ime duhova s neutaživom glađu za dimom kâda. Zovu se jiki-ko-ki, porijeklo vuku iz japanskog budizma, a opisani su kao duhovi trgovaca koji su nekoć davno (dobro) zarađivali od prodaje kâda loše kvalitete te koje je zbog toga snašla jednako loša karma.

Kappa do… Uena

Eto, to su, vjerojatno, neki od razloga zašto je u Japanu mogućnost da preplatite lošu ponudu prilično mala. Iznimaka ima, naravno, kao što su kiksevi kojih je u novije vrijeme u pogledu poštenja bilo u slučaju jedne poznate marke u automobilskoj industriji. Međutim, vjerujem da nedostatak kvalitete nije nešto na što ćete naići u Kappabashiju. U tom dijelu Tokija jedino što bi vas moglo zabrinuti, pa i preplašiti, pogotovo ako ste dužnik u Hrvatskoj, ime je jednog dućana: „Kamata“. No razloga za bojazan nema. Vjerojatno. Riječ je, naime, o prodavaonici ručno izrađenih noževa, koja je osnovana 1923. U istom dijelu Asakuse primijetit ćete pred brojnim dućanima, ali i na poštanskim sandučićima te na nogostupima, na kojima služe kao neka vrsta horizontalne signalizacije, crteže koji predstavljaju kappe, odnosno mitska bića, yokai, zelene boje, za koje se vjeruje da žive u vodi te ih se obično prikazuje kao vragolaste pa čak i opasne. Njihovo ime, kappa, u japanskom označava i kabanicu.