Luang Prabang. Zvukovi gonga na obalama čarobnog Mekonga

18.9.2019.

Haw Pha Bang

Jedan od najbolje sačuvanih gradova u jugoistočnoj Aziji koji je ujedno među najljepšim mjestima na svijetu. Tako je Luang Prabang, gradić na sjeveru Laosa, opisan u knjizi „501 mjesto koje morate posjetiti“. Odluku da otputujem u, sada već sa sigurnošću mogu reći, svoje omiljeno odredište u jugoistočnoj Aziji donijela sam već tijekom prvog prelistavanja naslova, koji već godinama „krasi“ moj stolić u dnevnom boravku. Želju sam si ostvarila u prosincu 2016. godine, kada sam se počastila i posjetom indonezijskom Borobuduru, jednom od najvećih i najznačajnijih budističkih spomenika u svijetu.  

Od KL-a do LP-a

Za obje destinacije letjela sam iz Kuala Lumpura, odakle sam imala povratni let za Hrvatsku. Niskobudžetni azijski avioprijevoznik Air Asia tek je bio uveo direktne letove iz malezijske prijestolnice za Luang Prabang. I to po vrlo povoljnim cijenama. Ili barem je povoljan bio moj ranojutarnji let, radi kojeg sam na aerodromu u KL-u, udaljenom oko 80 kilometara od središta grada, morala biti već u 3 ujutro, odnosno tri sata prije polaska.

Od uzbuđenja tu noć, ili dio noći koji sam imala na raspolaganju, nisam oka sklopila. Tijekom vožnje do zračne luke izlučivanje adrenalina dodatno je potaknulo pitanje mog taksista kojega je zanimalo kako to da putujem sama i kako to da se usudim, kao solo putnica, voziti taksijima u noćnim satima.

„Ja se ne bojim jer mi ovo nije prvi posjet jugoistočnoj Aziji, ali moji roditelji jesu zabrinuti“, odgovorila sam, na što se on nasmijao i rekao kako je Kuala Lumpur siguran grad, iako među njegovim stanovnicima, 1,8 milijuna ljudi, ima i „ludih pojedinaca“. Ostatak puta slušali smo radio i, nakon ispravljanja jednog promašaja na autoputu, ubrzo stigli na aerodrom.

Jao lao!

Proletjelo je i vrijeme prije polaska za Laos. Da sam odabrala destinaciju po svom guštu, znala sam još i prije polaska zahvaljujući spomenutoj knjizi i prethodnim iskustvima u Aziji. No prvu potvrdu na ovom putovanju dobila sam na samom putu prema Luang Prabangu, u trenutku kad sam nešto prije slijetanja kroz avionski prozorčić ugledala nestvarne brdovite predjele. Bio je to prvi „jao lao“ moment (lao kao laoski jezik ili kao engleski pridjev „Lao“ u značenju „laoski“), kojemu su u narednih pet dana mog boravka u duhovnom središtu komunističkog Laosa uslijedili mnogi drugi.

U svoj guesthouse nedaleko od centra grada stigla sam prije 11 sati ujutro. Iz nekog me razloga iznenadio neasfaltirani prilaz mom smještaju, na kojem sam zatekla jednu kokicu ili dvije, ali i znatiželjne poglede nekolicine lokalnih stanovnika. Zanimljivo da sam kao datum polaska za LP odabrala baš početak prosinca, kada se obilježava obljetnica uvrštenja ovoga mjesta na UNESCO-v popis svjetske baštine.

Kako stoji u pojašnjenju te organizacije, Luang Prabang je to, zajedno sa svojim bajkovitim hramovima, zaslužio kao iznimno dobro sačuvan urbanistički spoj dviju kulturnih tradicija, laoske tradicionalne arhitekture s jedne i zgrada francuske kolonijalne vlasti iz 19. i 20. stoljeća s druge strane. U nastavku obrazloženja navodi se i činjenica da se uz izgradnju grada, koji se smjestio na poluotoku između dviju rijeka, veličanstvenog Mekonga i rijeke Nam Khan, vežu brojne legende.

Kraljevstvo milijun slonova

Među njima i ona prema kojoj se Buddha nasmiješio upravo u današnjem Luang Prabangu, dok se odmarao od puta, te predvidio kako će na istom mjestu jednom nastati moćan i bogat grad. To je i bio slučaj u razdoblju od 14. do 16. stoljeća, kada je pod imenom Muang Sua, a potom i Xieng Thong, grad bio središte moćnog kraljevstva Lane Xang (Kraljevstva Milijun Slonova, „prethodnika“ današnjeg Laosa), važnog zbog njegove strateške pozicije na Putu svile.

Grad je u isto vrijeme bio centar budizma u ovom dijelu Azije. Poslije uspostave francuskog protektorata 1893., nakon razdoblja nestabilnosti tijekom kojeg je zemlja bila podijeljena na tri nezavisna kraljevstva, Luang Prabang je još jednom postao kraljevska i religijska prijestolnica, i to u vrijeme vladavine kralja Sisavang Vonga, koja je započela 1904. Tu je ulogu imao do 1946., kada Vientiane postaje administrativno središte Laosa.

Povijest Luang Prabang ispričat će vam i reljefi te druge dekoracije na pročeljima i u unutrašnjosti njegovih budističkih hramova, kojih ima više od 30. Većina se nalazi na poluotočiću između Mekonga i Nam Khana te je lako dostupna pješice. Što, među ostalim, znači da ćete se, odaberete li smještaj u samom središtu gradića ili, kao ja, u neposrednoj blizini centra, buditi uz zvukove gongova i bubnjeva iz najbližih hramova.

Luang Prabang i Pha Bang

U blizini moga guesthousea bilo je više hramova. Među njima i Wat Aham. Sagrađen 1818. (prema nekim izvorima ranih 20-ih godina istog stoljeća) na mjestu na kojem je u 16. stoljeću postojao neki drugi hram, ovaj je „vat“ poznat i pod nazivom koji se može prevesti kao „hram otvorenog srca“ te je, poput mnogih drugih „vatova“ u Luang Prabangu, okružen predivnim palmama. Tijekom mog prvog posjeta bilo je još dva-tri turista koji su istraživali ovaj dio Luang Prabanga, što je znanstvena fantastika u odnosu na neka druga odredišta u jugoistočnoj Aziji ili u Japanu, gdje ćete naići na rijeke ljudi i korisnika društvenih mreža u potrazi za savršenim kadrom za svoj profil.

Nešto sam kasnije bila jedna od pet osoba u obilasku hrama Wat Mai Suwannaphumaham. Riječ je o jednom od najvećih i najslikovitijih watova u Luang Prabangu. Smješten je u glavnoj ulici, koja nosi ime već spomenutoga kralja i zove se Sisavangvong. Poznat je i po tome što je za vrijeme trodnevnog obilježavanja laoske Nove godine (Pimai), sredinom travnja, ovdje izložen Pha Bang, kip Buddhe po kojem je Luang Prabang dobio ime i koji se od 2013. čuva u nedaleko udaljenom hramu Haw Pha Bang (Kraljevskom hramu), kraj Nacionalnog muzeja.

Radi se o najsvetijem kipu Buddhe u Laosu, za kojeg se vjeruje da je izrađen na prostoru današnje Šri Lanke u 1. stoljeću te da je preko kambodžanskog Angkora dospio do Luang Prabanga. Tijekom proteklih stoljeća u više je navrata „boravio“ u današnjem Tajlandu, nakon što su ga nakratko prisvojili osvajači iz starog Sijama, danas poznatijeg kao „zemlje osmijeha“. Kip je visok 83 centimetra i predstavlja Buddhu u stojećem položaju s rukama ispruženim prema naprijed. Dlanovi su mu okrenuti prema van, a prsti ispruženi prema gore. Što, po nekima, valja tumačiti kao „ne boj se“ ili „ne bori se“, odnosno kao neku stariju verziju nama poznatije geste koja simbolizira mir – visoko podignuta dva prsta, kažiprst i srednji prst.

Šri Lanka konekšn

Kipove Buddhe u istom položaju naći ćete i u najpoznatijem hramu u Luang Prabangu, Wat Xieng Thongu, iz 16. stoljeća. To je jedan od najznačajnijih hramova u Laosu i savršen primjer laoske arhitekture, pa je ujedno i više posjećen u odnosu na prije spomenute hramove. Osim središnje građevine, poznate i po mozaiku koji prikazuje stablo života na njezinom stražnjem zidu, dio kompleksa je i zgrada recentnije izgradnje, ali sličnog izgleda kao i hram, u kojoj se nalazi pogrebna kočija Sisavang Vonga, koji je bio i kralj Laosa, i to od 1946. do 1959.

Tijekom čitavog boravka u ovom gradu pratila me nevjerojatna sreća pa se tako mogu pohvaliti, među ostalim, i fotografijama dvoje mladenaca koji su svojim fotografima, za svoj vjenčani album, upravo ovdje pozirali u tradicionalnoj odjeći za vjenčanje. Ugodili su i turistima te se strpljivo par puta nasmiješili i u moj objektiv.

Nešto malo laktarenja i upadanja u kadar doživjet ćete u blizini ovoga hrama, i to ako odlučite prisustvovati obredu kojim počinje jutro ovdašnjih budističkih redovnika: skupljanju milodara (kuhane riže i slično) od vjernika i posjetitelja na ulici, što u prosincu počinje negdje oko 6 sati ujutro. Među njima ima i mnogo mladih redovnika, koji uglavnom potječu iz siromašnih obitelji. Njima je služba u hramovima prilika da se obrazuju. Većina ih se u odrasloj dobi, nakon završetka obrazovanja, vraća svjetovnom životu u nadi da će zahvaljujući stečenom obrazovanju moći odabrati neko drugo zanimanje.

Neki od tih mlađih se tijekom dana, u želji da s turistima prakticiraju engleski, skiću po šumi na svetom brdu Phousi, u samom centru Luang Prabanga, za koje jedna legenda kaže da ga je indijski bog majmuna Hanuman ovamo „donio“ sa Šri Lanke nakon što ga je jedna laoska princeza zamolila da joj donese gljive kakve je okusila na tom otoku.

Mekong, ti si moja čokolada

„Može fotka?“, upitao me jedan od dvojice mladih redovnika novaka koje sam srela na putu prema vrhu „svete planine“. „Naravno, samo se vi namjestite“, rekoh, uvjerena da želi da ga fotografiram s njegovim kolegom i sretna što su njih dvojica spremna pozirati mi. Ne, on je htio slikati mojim Nikonom (koji će u idućim pričama biti Niko Ko On) mene i svog prijatelja. Bila je to moja prva fotografija s budističkim redovnikom, drugi posjet, u samo nekoliko dana, Phousiju i pretposljednji dan u Luang Prabangu.

Na mene je već svoje čari bio bacio Mekong, koji je upravo u ovom dijelu jugoistočne Azije meni najljepši. Možete mu se diviti s vrha Phousija, ali nikako nemojte propustiti priliku zaploviti ovom rijekom čokoladaste boje. Za što možete odabrati i takozvane spore brodove. Jednim takvim sam otputovala do špilja Pak Ou, koje se nalaze oko 25 kilometara od Luang Prabanga. Riječ je o dvjema špiljama, Tham Ting i Tham Theung, u kojima se nalazi nekoliko tisuća većih i manjih kipova Buddhe.

Negdje na pola puta za t(h)amo, vaš će se brodić zaustaviti u selu Ban Xang Hai, gdje će vas lokalno stanovništvo upoznati, među ostalim, i s alkoholnim pićem koji se turistima predstavlja kao viski od (ljepljive) riže Lao-Lao – prva riječ u nazivu označava da se radi o alkoholu, a drugi „lao“ znači „laoski“. U ovom selu se prodaje u bočicama u koje su umetnute zmijice ili škorpioni, navodno kako bi špirit imao (još) više duha, a možda i kako bi bio zanimljiviji potencijalnim kupcima. Pa tko voli, nek' izvoli. Cijena jedne bočice je samo nekoliko tisuća kipova (ne govorim o Buddhinim kipovima, već o valuti u Laosu), a okus ovog pića uglavnom je slatkast, sličan onome japanskog sakea.

Lao-Lao ovdje nisam okusila. Već sam dovoljno bila opijena Luang Prabangom i Mekongom; čak sam u duguljastom oblaku koji je mene i ekipu na mom brodiću „pratio“ na putu prema špiljama prepoznala nagu, mitološko, polubožansko biće nalik zmiji, za koje se vjeruje da živi u ovoj rijeci i da ima nadnaravne moći, poput one da izazove kišu. A možda i da ugrize za srce putnice namjernice, trajno ih vežući uz Mekong i Laos. (Tekst i foto: Tanja Škopac)


Za komentiranje na portalu potrebno se registrirati i upotpuniti profil

Moj profil

Za sudjelovanje na portalu potrebno se registrirati i upotpuniti profil

Moj profil

Za sudjelovanje na portalu potrebno se registrirati i upotpuniti profil

Moj profil

Vezani putopisi

Posljednji putopisi

}