Vincent van Gogh otišao je na jug Francuske u potrazi za Japanom, a ja, 134 godine poslije, u Kostariku u nadi da ću u toj zemlji osjetiti barem malo istočnije Azije, već kad su mi se epidemiološke restrikcije i tom prilikom ispriječile na putu prema orijentalnim ljubavima. Tako i bi. Baš poput Van Gogha na francuskom jugu, proteklog sam proljeća u Kostariki pronašla djelić životne svjetlosti koja mi je onako „dezorijentalnoj“, kakvom bi me možda opisala i Negar Djavadi, bila potrebna. Dočekalo me, dakle, nešto Azije, točnije Kine. No i dosta europskog, pa i „domaćeg“.
I sve to već u glavnom gradu te zemlje, San Joséu, u kojem sam, zbog povratnog leta iz Zagreba, ukupno provela najveći dio svoga (gotovo) 17-dnevnog boravka u toj zemlji, nakon što sam onamo doputovala posljednjeg dana travnja 2022. Podatak o tome da glavni grad Kostarike ima nešto jaču kinesku zajednicu bio je jedan od razloga zašto sam odlučila posjetiti ovu zemlju, kamo sam zamalo otputovala devet godina prije, kad sam se, pred prvi posjet jugoistočnom dijelu Azije, dvoumila između posjeta Indoneziji (točnije, Baliju) i Singapuru ili pak Kostariki. Odlučila sam se za prvo i navukla si ovisnost o istočnoj Aziji.
Ne žalim se. Radujem se svakoj njezinoj potvrdi. Čak se time i ponosim, kao i svakim svojim solo putovanjem koje je prethodilo i uslijedilo „otkrivanju“ moga omiljenog dijela svijeta. Pa tako i onim u Kostariku, prvu zemlju u svijetu koja je raspustila svoju vojsku, što je u vrijeme početka intenzivnijeg ratovanja u Europi bio još jedan razlog bukiranja leta za San José. Povratnog, ne u jednom smjeru, kao što je bio put kvekera iz SAD-a koji su polovicom prošlog stoljeća naselili današnji Monteverde, odabravši preseljenje u Kostariku te tako odbivši sudjelovati, fizički i kroz poreze, u Korejskom ratu. U Kostariki je u vrijeme njihova dolaska već bio na snazi Ustav usvojen 11. listopada 1949., nakon građanskog rata 1948. i odluke o ukidanju vojske.
U mom slučaju naravno da je odlučujuće u odabiru odredišta za proljetni dio godišnjeg odmora bilo i nepostojanje zdravstvenih restrikcija za ulazak u zemlju: Kostarika je, službeno, bila „zelena“, odnosno nije bilo predviđeno da se od posjetitelja traži ikakva potvrda o primljenom cjepivu protiv poznate bolesti koja je nedavno napunila tri godine ili o negativnom testu na isti virus.
Mada je naposljetku ipak bilo upita o tome jesam li cijepljena, i to prije leta iz Mexico Cityja u San José, od strane predstavnika meksičkog avioprijevoznika. Što sam si ja objasnila željom Meksikanaca da zadrže turiste u tranzitu u svojoj zemlji. „Kud ćeš dalje, ostani ovdje, ionako si prije godinu dana vidjela premalo?!“, govorio mi je i glas u glavi dok sam na aerodromu u Ciudadu sedam sati čekala na svoj let za Kostariku, nakon što sam iz Pariza letjela oko 11 sati, a prije toga oko dva sata iz Hrvatske.
U sličnom tonu protekli su mi prvi sati boravka u San Joséu. „Možda sam ipak trebala ostati u Meksiku“, misao je koja mi se nametala dok sam se raspakiravala i odmarala u svom smještaju, manjem apartmanu, koji je baš na dan mog dolaska više sati bio bez vode. „Nikad se to još nije dogodilo“, uvjeravao me iznajmljivač. U to bih možda i bila povjerovala da mi naknadno nije ponudio više različitih objašnjenja zašto je tome tog dana bilo tako, od početnog „cijeli grad nema vode“ do „čitava ova ulica je zahvaćena, zbog radova“ i konačnog „donji stanovi ove zgrade su imali, ali gornji, na trećem i četvrtom katu, nisu“… S time da je cilj inicijalnog pojašnjenja bio taj da me zadrži u svom smještaju. Ponijela sam se ne baš lijepo pa mu naplatila, odnosno oduzela od cijene unajmljene garsonijere, litre vode koje sam bila kupila da bih se mogla okupati. Ili je možda ipak bilo nešto više američkih dolara od cijene kupljenih boca. Voda je potekla iz slavina tek u večernjim satima.
Jer osamdesete su bile godine
Za svoje prve noći u San Joséu, odnosno Kostariki, odabrala sam Kinesku četvrt, Barrio Chino. Do grada sam s aerodroma doputovala autobusom. Za to sam iskoristila svoje prve colonese, točnije kovanice domaće valute, koja se zove colón: vožnja je koštala otprilike jedan dolar ili malo više od 600 colonesa. Kovanica sam imala dovoljno, nisam morala dati vozaču nijednu novčanicu, koje vam bude žao trošiti i zbog toga što su previše lijepe. Da moram izabrati meni najljepšu, bila bi to ona od deset tisuća colonesa, sa slikom dragog mi ljenivca, životinje čiji sam stil života pobliže upoznala u Puerto Viejeu i koja izvrsno dočarava kostarikansku filozofiju „pura vida“, što, među ostalim, podrazumijeva opuštenost i uživanje u trenucima koji čine život.
Kao što je bio moment kad mi je, odmah nakon što sam vozaču dala svoje prve colonese, gospođa koja je sjedila u prvom redu ponudila svoje sjedalo. Ganuta gotovo do suza, rekoh joj da ne dolazi u obzir da prihvatim ponudu. Bilo je sasvim dovoljno slobodnih mjesta u autobusu, koji je ipak imao i jednu manu, a to je nedostatak latinoameričke glazbe. Što u mom slučaju nije bila nimalo neobična „muzička želja“ budući da sam šest mjeseci prije u Kolumbiji takav žanr čula na svakom koraku.
U toj južnoameričkoj zemlji svoje playliste s latino hitovima imaju i autobusi, a, primjerice, lokalni bus kojim sam putovala od Nacionalnog parka Tayrona do Santa Marte imao je i jako dobar razglas s više zvučnika i ekranom sa spotovima kolumbijskih i, vjerojatno, drugih latinoameričkih zvijezda, iako ne i klima-uređaj. No u mom prvom autobusu u Kostariki iz za ovu vrstu vozila vrlo uobičajenih zvučnika dobrodošlicu mi je poželjela Tracy Chapman jednim svojim hitom s kraja 80-ih. Glazba iz tih godina pratila me i u nastavku putovanja.
„Lijep kufer“, čula sam kako mi, na engleskom, dovikuje jedan muški glas dok sam, krenuvši od autobusnog kolodvora prema svom smještaju, pješice, naravno, pokušavala izbjeći upadanje, zajedno s „lijepim kuferom“, u prvi od mnogih kanala koji u San Joséu razdvajaju kolnike i nogostupe. „Vjerojatno su tu zbog kiše i odvodnje“, prvo je objašnjenje koje sam si dala u vezi s tim arhitektonskim tvorevinama, odmah nakon što sam na kompliment upućen prtljazi uzvratila osmijehom i s „Thank you, gracias“. Mislim da sam čak nadopunila pojašnjenjem da je kufer, ispod kraljevsko plave zaštitne presvlake, boje zlata.
Svi putovi vode u…
Prva slika po dolasku u San José podsjetila me na zapuštenost pojedinih gradova u Hrvatskoj, što baš i nisam očekivala u Kostariki, koja slovi za najskuplje odredište u Latinskoj Americi. No pravu domaćinsku atmosferu osjetila sam još iz autobusa, pred samo zaustavljanje na stanici, kad sam ugledala natpis „Labin“ i zgradu klinike koja je riječ „laboratorij“ iskoristila za tvorbu svoga imena, usvojivši tako naziv rodnoga mi grada. Narednih dana, tijekom kojih se moj početni dojam o San Joséu uvelike popravio, različiti su me putovi vodili do nekih drugih „Labina“. Prva misao bila mi je da je klinika, stara već oko pola stoljeća, jako uspješna s obzirom na sve te podružnice. No naravno da mi je iskustvo življenja u Hrvatskoj automatski nametnulo i neka druga „viđenja“ pozadine tog uspjeha, čak i ovdje, na „sigurnoj“ udaljenosti, u glavnome gradu Kostarike, više od 6.000 milja od LA, da se malo poigram riječima Arta Garfunkela.
Da, pomislila sam na „veze“ (ksae, rekli bi u dragoj mi Kambodži) i korupciju, koje su upoznali, nažalost, i u ovoj zemlji. Potvrdio mi je to, osim starijeg Kostarikanca, slučajnog suputnika u autobusu iz Santa Elene i Monteverdea do San Joséa, i dio postava Nacionalnog muzeja Kostarike, koji je, poput nekih drugih gradskih atrakcija, obližnjih Muzeja pretkolumbijskog zlata i Muzeja žada, smješten uz Avenidu Central. Među izloženim radovima vidjela sam i karikaturu iz novina „Diario extra“, a jedan je takav izložak bio crtež s nekoliko uokvirenih portreta političara i jedne osobe iz istog niza iza rešetaka, koja je kravatu ili leptir-mašnu i odijelo zamijenila zatvorskim outfitom. Opis uz rad nisam primijetila, ali natpis iznad portreta, „Galería de los ex…“, koji je sastavni dio rada, mojem je, „hrvatskom“, mozgu bio dovoljan da protumačim kako je posljednji u tom nizu „bivših“ predstavlja nekog visoko rangiranog političara koji je završio u zatvoru. Poput nekadašnjeg predsjednika Kostarike koji je 2011. osuđen na kaznu zatvora od pet godina zbog primanja mita, a krajem 2012. oslobođen svih optužbi.
U vrijeme mojeg posjeta izložena su bila i djela sa satiričnim osvrtima na nezavisnost Kostarike. Autor im je Hugo Diaz, nastala su u razdoblju od 1970. do 2001., kada je ovaj umjetnik preminuo, a Museo nacional de Costa Rica ih je ponudio posjetiteljima u okviru izložbe „Blanco, azul y rojo 1821 – 2021“ (Bijelo, plavo i crveno 1821. – 2021.), priređene povodom 200. godišnjice nezavisnosti Kostarike, koja je proslavljena 2021. Naziv izložbe povezan je s bojama zastave Kostarike, koja je vrlo slična tajlandskoj. Eto još jedne „veze“ s omiljenim mi dijelom svijeta.
Bogata kao Cipangu
U ovom slučaju sa „zemljom osmijeha“. Isti nadimak pristaje i Kostariki, koja je proteklih godina proglašena najsretnijom zemljom u svijetu. Visoki indeks sreće pojašnjava se i kao pozitivna posljedica smjera razvoja koji je zemlja usvojila nakon odluke o ukidanju vojske i o preusmjeravanju „vojnih“ sredstava u javno obrazovanje i zdravstvo. Podatak o sreći u istom sam muzeju „našla“ među podsjetnicima iz novije povijesti zemlje, zajedno s informacijama o, primjerice, ulaganjima u održivost i ekoturizam, ali i skupa s napomenom kako su potrebni dodatni napori u pogledu zbrinjavanja otpada, u što sam se i sama uvjerila u šetnji ulicama glavnoga grada, čim sam ugledala prvi „otok“ s razasutim vrećama smeća koje su (u večernjim satima) mjesni komunalci skupljali i ukrcavali na kamion.
A Kristofor Kolumbo, koji je stupio na tlo Kostarike 1502., smatrao je da ta zemlja obiluje zlatom. Otud, kaže Museo nacional, ime Kostarike: Costa Rica znači, dakako, „bogata obala“. Otprilike isto je Marko Polo nekoliko stoljeća prije zapisao za Japan, odnosno Cipangu, Cipango ili Zipango, kako ga je on nazivao prilagodivši kineski „Jihpen“ (što se prevodi kao „izvor sunca“, japanski "nihon"), te u vezi s kojim je u svom „Milione“ (Milijun) spomenuo zlatne krovove. Što je, napominju pojedini izvori, bio razlog zašto je prvi od spomenute dvojice poželio otići na istok, da bi, naposljetku, u toj svojoj potrazi za istim Eldoradom završio na drugom kraju svijeta. Na veliku žalost naroda koji su obitavali na današnjem prostoru Latinske Amerike i njihovih potomaka te srećom za istočne Azijate, koji su Europljane „vidjeli“, no ipak su puno svojega izvornog uspjeli sačuvati.
Bilo je to „osvajanje“, nikako „otkriće“ Amerike, napominje se (i) u ovoj ustanovi. Legende u blizini reprodukcije prvoga kartografskog prikaza Amerika, i to bez Pacifika, budući da ga tadašnji Europljani nisu ni poznavali (pa tako nije ni autor prikaza, Juan de la Cosa), podsjećaju na podatke koji govore o prelascima preko Beringova prolaza naroda iz Azije na tlo Sjeverne Amerike, kao i o Vikinzima u Kanadskom arktičkom arhipelagu oko 1000. godine nove ere.
Konkvistadorima se, možda, ima „zahvaliti“ i nepoznavanje točne svrhe misterioznih kamenih kugli u Kostariki, od kojih su neke izložene u Muzeju, u zatvorenom i na otvorenom. Sličnih pojava ima i na europskom tlu, a u slučaju kostarikanskih fenomena riječ je o petrosferama kojih ima više od 300, i to, prema podacima na internetskom portalu o povijesnim zagonetkama Historicmysteries.com, na otoku Isla del Caño te na području delte Diquis. Smatra se da su ručno izrađene u razdoblju između 800. i 1500. godine, od strane pripadnika naroda koji su na teritoriju gdje su pronađene obitavali do dolaska Španjolaca. Ne nedostaju ni vjerovanja o „intervenciji“ vanzemaljaca ili pak o „zaostacima“ izgubljenog kontinenta Atlantide.
U vezi s njihovom svrhom ima više pretpostavki, od onih prema kojima kugle predstavljaju Sunčev sustav te su se koristile za astronomska promatranja, do toga da su imale funkciju kompasa ili pak, što je najviše zastupljena teza, statusnog simbola. Sigurno je da su pronađene 30-ih godina prošloga stoljeća, u vrijeme kad je tvrtka „United Fruit Company“ tražila još neiskorištena područja za nove plantaže banana. Kao što je poznato, istoj firmi, zbog njezina utjecaja na političku i gospodarsku situaciju u Latinskoj Americi, idu i „zasluge“ za nastanak termina „banana-država“, što se koristi za politički nestabilne zemlje, koje su… ukratko, za život, ako „živite“ od svoga rada, ne baš pogodne i zahvalne – vjerujem da nije potrebno objašnjavati sva obilježja takvih država, pogotovo ne čitateljima iz našeg podneblja.
O leptiru i miru
Muzej je od 1950. smješten u zgradi kojom se nekoć služila kostarikanska vojska i gdje je 1949. tadašnji predsjednik Kostarike, José Figueres Ferrer, obznanio ukidanje tih istih oružanih snaga. „Oružje daje pobjedu, no samo zakoni mogu dati slobodu“, Ferrerove su riječi, na španjolskom, odabrane za ploču na bočnom zidu uz prilaz unutrašnjim vrtovima Muzeja. Do nje ćete doći nakon što ćete se, u prvom dijelu ulaza u Muzej, malo družiti s… leptirima. Sastavni dio ustanove je, naime, i natkriveni vrt u kojem živi više vrsta leptira, kao primjer biološke raznolikosti Kostarike. Dio zidina koje ih dijele od vanjskog svijeta je i kula na kojoj su, izvana, vidljive rupe od metaka ispaljenih u 44 dana građanskoga rata 1948.
Poruke o miru i prijateljstvu sa susjednim zemljama, i ne samo njima, mogu se naći i u nekim drugim dijelovima San Joséa, ali i u okolici glavnoga grada, gdje djeluje Universidad para la paz, Sveučilište mira. U samom centru grada nalazi se Jardin de Paz, Vrt mira, park na čijem se ulazu u vrijeme mog posjeta nalazio natpis „Let the seeds of peace begin here and spread throughout the world“, što bi se moglo prevesti i kao „dopusti sjemenu mira da se odavde proširi po cijelom svijetu“. Grmovi rezani u obliku srca i skulptura koja predstavlja dvije ruke što se rukuju samo su neki od ukrasa ovog Vrta. Spomenuto djelo Meksiko je 2021. poklonio Kostariki u znak prijateljstva, povodom obilježavanja godišnjice nezavisnosti zemlje.
Vrt se nalazi preko puta takozvane Metalne zgrade. Edificio Métalico je i danas škola. Građevina je napravljena od komada metala uvezenih iz Europe: osmišljena je u Belgiji, a „složena“ 1896. Proglašena je spomenikom povijesnog i arhitektonskog značaja u srpnju 1980. Preko Vrta mira dolazi se i do parka Morazan, pa tako i do lokalnog primjerka skulpture „Alas de México“, Krila Meksika, umjetnika Jorgea Marina. Riječ je o replici rada koji se nalazi u Mexico Cityju, a u ovom slučaju predstavlja prijateljstvo San Joséa i Ciudada. „Dajemo ti ova krila da proslaviš svoje pobjede, ali i da sanjaš i razmisliš o svojim potencijalima. Što ćeš učiniti sa svojim golemim krilima?“, dio je opisa skulpture, koja se nalazi nedaleko od spomenika poznatog kao Hram glazbe.
Zamisli, istok
Neka vas krila, za početak, odvedu do još jednog umjetničkog djela na otvorenom u San Joséu koje je posvećeno miru, odnosno do statue Johna Lennona kubanskoga kipara Joséa Ramóna Ville, za čiji je naziv autor izabrao stihove pjesme „Imagine“, točnije, riječi „Imagine all the people living life in peace“, Zamisli da svi ljudi žive u miru. Skulptura se nalazi na Trgu umjetnosti, slavni glazbenik prikazan je u sjedećem položaju, odnosno kako sjedi na klupi na istoj Plazi, a na putu do rada, ako dolazite iz pravca Avenide Central i Nacionalnog muzeja, vjerojatno ćete proći kroz paifang, odnosno luk, na ulazu u mlađahnu Kinesku četvrt, Barrio Chino, koja je tek nedavno, u prosincu 2022., napunila deset godina. Uređena je, kažu, u znak zahvalnosti Narodnoj Republici Kini na potpori projektu izgradnje nacionalnog stadiona, što je bilo dogovoreno u okviru sporazuma između dvije zemlje. U vrijeme svečanog otvorenja podsjećalo se da su u Kostariki prvi imigranti iz Kine bili radnici koji su polovicom 19. stoljeća radili na izgradnji Panamske željeznice.
Djelić „svog“ istoka našla sam baš u ovom dijelu San Joséa, odakle sam ponijela mnogo finih uspomena. Kao što je to bio trenutak kad mi je u jednom japansko-kineskom restoranu poslužena gigantska porcija „sope“ (juhe) s rezancima i povrćem, dostojna istarskoga diva Velog Jože, i smijeh konobara i konobarice kao reakcija na moj začuđeni izraz lica zbog količine jela i veličine posude u kojoj mi je ono posluženo. Ili neočekivani „susret“ sa statuom Konfucija… Sve su to bile etape na mom putu povratka u istočnu Aziju, koji se i dogodio otprilike pola godine poslije, nakon predugog prisilnog pauziranja od moga omiljenog dijela svijeta. Hvala San Joséu (i) na krilima. (napisala i snimila: Tanja Škopac)
