„Bila si u Laosu?! Kako to da si išla tamo? Koliko ta zemlja ima uopće stanovnika?“. Tim me pitanjima po povratku iz moje zemlje čudesa u Kuala Lumpur, odakle sam narednih dana imala povratni let za Europu, zasuo Šiva. Ne, nije to bio razgovor s istoimenim hinduističkim božanstvom, već s vrlo pričljivim taksistom koji me, nakon mog leta iz Luang Prabanga za glavni grad Malezije i vlaka kojim sam s aerodroma doputovala u grad, od željezničke stanice odvezao do hotela u kojem sam provela posljednje sate svoga tadašnjeg boravka u Aziji.
„E moj Šiva, nemaš ti pojma“, pomislila sam, a naglas uspjela odgovoriti samo na dio upita budući da je uslijedilo još jedno pitanje: Šiva je htio znati jesam li se rano umirovila kako bih putovala svijetom. „Nažalost, nisam“, rekla sam svom taksistu, kojega je, nakon brojnih upita s njegove strane, nasmijalo moje ime jer, kako mi je objasnio, „tanya“ u malezijskom znači „pitati“. Ne znam što bi Šiva rekao da zna kako je to bio tek moj prvi posjet Laosu te da sam onamo opet otputovala (već) godinu dana poslije, nadam se ne i zadnji put. Ako mu je u međuvremenu „proradilo“ i treće oko, kao božanstvu čije ime nosi, kojemu je vidljivo ono što je, kako bi rekao autor Malog princa, običnim očima nevidljivo, vjerojatno bi samo kimnuo glavom u znak razumijevanja.
Taj, sljedeći put oko mog svijeta, odnosno Jugoistočne Azije, započeo je u Bangkoku, nastavio se u Chiang Maiju i u Hanoiju, a prije nego sam se vratila na početak, posjetila sam Vientiane, glavni grad Laosa, gdje mi je nedugo nakon što sam stigla u hotel rečeno da, ako mi se Vientiane ne sviđa, odem slobodno ne k vragu ili, u budizmu, u Naraku, već u Luang Prabang, koji sam, dakle, posjetila godinu dana prije, ili u Vang Vieng. Bila je to reakcija menadžera hotela na moje nezadovoljstvo čistoćom ponuđenih mi soba i hotela općenito, što nikako nisam očekivala s obzirom na to da je objekt imao, i u pogledu čistoće, više od osmice od maksimalne desetke na stranici preko koje sam ga rezervirala.
Koliko Laošani ne vole negativnu energiju u svojoj okolini, potvrdio je u narednim minutama isti direktor time što se ponudio da me otprati u susjedne hotele kako bih ondje pokušala naći sobu koja bi mi odgovarala. Pothvat je bio bezuspješan. Naposljetku sam odlučila ostati u „njegovu“ hotelu, odnosno ne gubiti još dragocjenog vremena na traženje drugog smještaja: u Vientianeu sam, naime, ostala nepuna četiri dana.
Olakšanje na licu direktora hotela na dan mog odlaska bilo je i više nego vidljivo (bit će da ipak nisam privukla neku veću negativnost). A meni je zbog traženja druge sobe i hotela u voljenoj mi zemlji manje neugodno bilo tek kad sam dugo vremena nakon povratka s tog putovanja, i onog koje je uslijedilo pola godine poslije, naišla na jednu knjigu i tekst, i to putnika iz Hrvatske (nisam zapamtila ime), na temu sličnog iskustva sa smještajem u istom gradu. Tko zna, možda se radi(lo) o istom hotelu i osoblju…
Laos i ratni kaos
„Baš vam lijepo pristaju ove naušnice“, pohvalio je moj izgled i suvenir iz Vientianea isti menadžer nakon što mi je posljednjeg jutra mog boravka u glavnome gradu Laosa zaželio dobro jutro, ustvrdivši kako uskoro odlazim, s osmijehom na licu i izrazom koji je govorio „eto, vidiš da si preživjela“. Naušnice, u obliku listova lotusa, kupila sam u dućanu u čijoj je ponudi tog prosinca 2017. bio i nakit izrađen od zaostalih bombi koje su Sjedinjenje Američke Države u toj zemlji „posijale“ tijekom takozvanoga Tajnog rata u Laosu.
Bilo je to u razdoblju od 1964. do 1973., u vrijeme oružanog sukoba koji Vijetnamci nazivaju Američkim ratom u Vijetnamu, kada je SAD bacio na Laos više od dva milijuna tona eksploziva, i to, kako navodi (i) internetska stranica legaciesofwar.org, u okviru čak 580.000 (!) misija bombardiranja, iz čega proizlazi da je tijekom tih devet godina na Laos svakog dana bačena jedna bomba svakih osam minuta! Time je Laos, koji danas ima oko 7,2 milijuna stanovnika, postao najžešće bombardirana zemlja u svijetu po glavi stanovnika.
Bombardiranja su bila dio operacija kojima je SAD, u građanskom ratu u ovoj zemlji koji je trajao do 1975., podržavao tadašnjega laoskog monarha na vlasti Sisavanga Vatthanu u sukobu protiv komunističkog Pathet Laoa, skupine koju je predvodio princ Souphanouvong, „crveni princ“, koji se školovao u Vijetnamu, gdje je postao sljedbenik Ho Ši Mina. Cilj je bio i blokirati takozvani Ho Ši Minov put kojim je, preko Laosa i Kambodže, Sjeverni Vijetnam tih ratnih godina vodio i prenosio svoje ljude i zalihe u Južni Vijetnam.
Ishod tih sukoba je poznat, pa tako i činjenica da su i Vijetnam i Laos još i danas komunističke zemlje. Infrastruktura je još uvijek u oporavku, a u Vijetnamu sam i sama, na pojedinim pripadnicama najmlađe generacije, vidjela posljedica SAD-ove upotrebe kemijske smjese „Agent Orange“: i potomci onih koji su imali tu nesreću da se nađu na područjima gdje je taj herbicid korišten u ratne svrhe rođeni su s nekim (fizičkim) hendikepom.
U centru COPE
U Laosu, prema podacima dostupnima na prije spomenutoj internetskoj stranici, veći dio eksploziva nije eksplodirao tih godina, već je i danas uzrok prevelikog broja smrti i ozljeda. Potonjih je do ne tako davno, do 2008., bilo 310 godišnje, da bi se narednih godina taj broj smanjio na oko 50. Gotovo 60 posto nesreća završi smrću, a najviše nastradalih ima među djecom. O svemu tome govori i Centar za posjetitelje neprofitne organizacije i zadruge COPE (Cooperative Orthotic and Prostethic Enterprise), koja je osnovana 1996. godine te u suradnji s laoskim Ministarstvom zdravlja podržava rad Centra za medicinsku rehabilitaciju, dajući osobama s fizičkim invaliditetom mogućnost da dobiju pristupačnu uslugu kojom se upravlja na nacionalnoj razini.
U godini u kojoj sam posjetila Vientiane očekivalo se da će broj korisnika protetičkih i ortopedskih pomagala nabavljenih zahvaljujući djelatnosti COPE-a narasti na 1.500 sa 1.200. Prema podacima organizacije, u prosjeku trećina onih kojima je namijenjeno neko protetičko pomagalo uz potporu COPE-a su preživjele žrtve neeksplodiranih naprava. Centar za posjetitelje našao se na popisu mjesta koje sam posjetila za svoga boravka u Vientianeu. Suza nije nedostajalo: osim modela proteza te različitih predmeta izrađenih od zaostalih bombi, kojima je dana prilika, da tako kažem, da posluže u korisne svrhe, recimo u poljoprivredi, izložbu čine i videosnimke sa svjedočanstvima roditelja čija su djeca stradala zbog istih naprava. Jedan od eksponata je i mapa svijeta s poretkom zemalja koje su u procesu poratnih razminiranja. Na popisu je i Hrvatska.
Stupanje u kontakt sa… zlatnom stupom
Teško je umiriti se nakon toliko potresnih informacija i saznanja o svijetu. Meni se u tom smislu kao koliko-toliko dobar pokušaj i tada, kao i pola godine poslije u Sajgonu, nakon posjeta Muzeju ratnih ostataka u tom gradu, ustanovi koja je nekada bila poznata kao Muzej američkih ratnih zločina (ispričavam se nedužnom dijelu Amerika, ali to je, izgleda, ipak bio službeni naziv institucije), pokazao posjet budističkim i sličnim hramovima. Kojih, na svu sreću, ni u Vientianeu ne manjka.
Moje prvo ciljano lutanje ovim gradom imalo je za krajnju metu Pha That Luang, doslovno „nacionalno zlato“, odnosno najvažniji spomenik u Laosu, simbol budističke vjere, ali i suverenosti Laosa. Riječ je o stupi visokoj oko 45 metara, prekrivenoj zlatom čiju je prvu verziju, prema legendi, u 3. stoljeću stare ere podigla skupina misionara iz Indije kako bi u nju pohranili Budinu grudnu kost. Sadašnja stupa je iz 16. stoljeća, a u vrijeme kad sam je ja posjetila i fotografirala tek je bila restaurirana u okviru radova koji su trajali oko godinu dana.
Budući da mi je to bila prva šetnja ovim gradom, od svog smještaja do oko četiri kilometra udaljenog Pha That Luanga blaže sam se šokirala u nekoliko navrata. Naime, u azijskim gradovima, pogotovo ako su oni prijestolnice, do tada sam već bila navikla na vrlo gust promet u kojem pješaci budu često, u najmanju ruku, nebitni onima koji upravljaju nekim vozilom. No u Vientianeu sam već nakon nekoliko minuta hodanja shvatila da se ne moram bojati da ću biti prisiljena koristiti putno zdravstveno osiguranje prije nego što dođem na svoje odredište.
Uspostavilo se da glavni grad Laosa, koji još uvijek (u listopadu 2021.) ima manje od milijun stanovnika, osim što je jedan od manjih glavnih gradova u ovom dijelu svijeta, ima i prilično malo cestovnog prometa, ali i vozače kojima nije problem stati pješacima dok je crveno za vozila ili na bilo kojem pješačkom prijelazu bez semafora na kojem netko čeka na prelazak ceste. Imajte to na umu, pogotovo ako, poput mene, ovamo doputujete nakon posjeta Hanoiju, i slobodno krenite prelaziti cestu kad vozači stanu. Nema potrebe da, kao ja, čekate dodatnu potvrdu s njihove strane da možete preći cestu.
„Možeš me fotografirati, ali nemoj te fotografije nigdje objaviti, ni na društvenim mrežama“, rekao mi je, odgovarajući na moje pitanje smijem li ga fotografirati, mlađi budistički redovnik kojeg sam srela na samom odredištu, zapravo u blizini statue ležećeg Bude koja se nalazi izvan zidina unutar kojih je smještena stupa. Ugledavši klupe za sjedenje, odlučila sam se malo odmoriti od pješačenja i jakog sunca, koje je otežalo prevaljivanje spomenute udaljenosti. A na susjednu je klupu sjeo (ili je već sjedio) spomenuti redovnik.
Uz obećanje da ću poštovati njegovu molbu, fotografirala sam ga iz profila, sa zlatnom stupom u pozadini. Dvaput. Za svaki slučaj. Kako bih ovjekovječila i susret s njim, budući da sam znala da ću jednog dana o njemu pisati. „I ja bih se rado okušao u novinarstvu nakon što završim s redovništvom“, priznao mi je nakon što sam mu rekla da radim i kao novinarka, potvrđujući da se, poput mnogih drugih redovnika u Jugoistočnoj Aziji, zaredio „na određeno“.
Ni njemu, kao ni mnogim drugim ljudima koje sam dotad srela na svojim putovanjima, uz izuzetak jedne Kanađanke u Maroku, nije bilo dovoljno zanimljivo to što sam, i po zanimanju i fakultetskoj diplomi, prevoditeljica, što me, moram priznati, uvijek malo razočara. Nedugo poslije zaputila sam se do zlatne stupe, nakon čega sam se tuk-tukom vratila u centar, kako bih mrak ipak dočekala u blizini hotela, odnosno u nešto poznatijem dijelu grada.
O greškama, nenamjenskom trošenju i pobjedi
No trebala sam učiniti nešto drugo (učite, dragi čitatelji i čitateljice, iz mojih grešaka), odnosno zamoliti vozača tuk-tuka da me odbaci do Patuxaija, koji je bliže centru grada, kako bih taj spomenik vidjela i pod dekorativnom rasvjetom u večernjim satima. Patuxai, ili Vrata pobjede, posvećen je laoskim vojnicima koji su poginuli u Drugom svjetskom i u ratu za nezavisnost Laosa od Francuske, koja je stvorila toponim „Vientiane“ budući da su tako tadašnji Francuzi izgovarali izvorno ime „Viangchan“. Poznat je i kao mjesni slavoluk pobjede te je građen 60-ih godina prošlog stoljeća prema zamisli Thama Sayasthsene, vojnika, bivšeg novinara i samoukog arhitekta, kojeg spominje i Laura A. Macaluso u svojoj knjizi iz 2019. „Monument Culture“.
Za njegovu izgradnju, kako kaže više izvora, iskorišten je novac i cement koji je SAD tih godina donirao za aerodrom u Vientianeu, no tadašnja vlada donaciju je upotrijebila prije potpisivanja ugovora s donatorima. U njegove tornjeve „ugrađeno“ je pet načela suživota iz sporazuma Panchsheel koji su Indija i Kina potpisale 1954.: međusobno poštivanje teritorijalne cjelovitosti i suverenosti, međusobno nenapadanje, nemiješanje u unutrašnje poslove, ravnopravnost i međusobna korist te miran suživot. A neki ih dovode u vezu i s budističkim načelima ljubaznosti, prilagodbe, iskrenosti, časti i blagostanja.
„Na sjeveroistočnom kraju Avenije Lane Xang nalazi se golema zgrada koja nalikuje (pariškom) Slavoluku pobjede. Riječ je o Patuxayu ili Vratima pobjede Vientianea, koji je sagrađen 1962. (2505. godine po budističkom kalendaru), no nikad nije završen zbog turbulentne prošlosti ove zemlje … izbliza izgleda još manje impresivno, poput betonskog čudovišta“. Dio je to teksta na ploči koja je (bila), vjerovali ili ne, postavljena na ovom spomeniku, u okviru ponuđenog, službenog opisa na domaćem i engleskom jeziku ovoga trijumfalnog luka s mnogo varijanti istog imena.
Boje sreće
Sigurna sam da s čudovištem nitko nije usporedio hram Wat Si Muang. Riječ je o manjem kompleksu veselih boja s neveselom legendom koja se vezuje uz njega: Si Muang je, kaže legenda, bila mlada trudnica koja se žrtvovala bacivši se u rupu iskopanu u okviru radova na izgradnji gradskoga stupa (lak muang), što bi bilo nešto kao kamen temeljac Vientianea, kako bi udovoljila duhovima i omogućila nesmetano odvijanje radova. Prvotni hram podignut je u 16. stoljeću, na temeljima starijeg, kmerskog svetišta. Sadašnje zdanje je oko 200 godina mlađe: izgrađeno je nakon što je prvi kompleks uništen u ratu koji je Vientiane vodio protiv Sijama, današnjeg Tajlanda.
Hram je poznat kao mjesto koje ispunjava želje i nudi odgovor na neka složenija pitanja: među kipovima Bude koji se ovdje nalaze ključni je u tom pogledu onaj koji je u prvoj dvorani središnje zgrade na ulazu u kompleks postavljen na jedan jastučić. Taj kip morate podignuti tri puta zaredom i dok to činite u sebi zaželite ili upitate ono što ste zamislili. Ako vam se želja ispuni i pitanje odgovori, morali biste se vratiti ovamo s darovima, odnosno s bananama, kokosovim orasima, cvijećem, mirisnim štapićima i svijećama, i to s po dva komada svega navedenog.
Ja sam svoju želju zaželjela u trenutku dok mi je dežurni redovnik, vjerojatno i on zaređen „na određeno“, nakon donacije od jednog dolara, uz molitvu i blagoslov, vezao oko zapešća bijelu narukvicu od konca. Poput one što se u Laosu vezuje sudionicima ceremonije koja se, pod imenom „baci“ (što znači „dozivanje duše“), održava u velikom broju slučajeva za neko dijete, ali i povodom vjenčanja, putovanja i slično, u krugu obitelji, s ciljem da se održe na okupu duhovi, khuanovi, koji štite, opet prema vjerovanjima Laošana, 32 organa ljudskog tijela. Ili kako bi se khuanovi koji su „odlutali“ vratili natrag jer je svaka neravnoteža do koje dovodi izostanak bilo kojeg khuana pogubna za zdravlje.
Duhove se „održi“ na okupu vezivanjem spomenute narukvice oko zapešća, i to u čvoriće koji simboliziraju blagostanje, zdravlje i sreću. Prema podacima s bloga „Laos Mon Amour“, „baci“ se održava uglavnom za mlade jer se vjeruje kako su khuanovi mlađih osoba vrlo nestabilne naravi jer se još nisu dovoljno dobro „upoznali“ s tijelom domaćina. Želja da duhovi ostanu na okupu je ujedno razlog zašto se, primjerice, mladim ljudima u Laosu, kad kihnu, kaže nešto poput „Molim te, ostani kod kuće“ ili „Nastavi rasti“, ponekad uz dodatak „Budi uspješan u učenju“ (laosmonamour.wordpress.com).
Granice umjetnosti
Wat Si Muang je smješten uz cestu koja vodi do Mosta tajlandsko-laoskog prijateljstva koji prefekturu Vientianea spaja s najbližim mjestom u obližnjem Tajlandu, Nong Khaijem, preko Mekonga. Dug je nešto više od kilometra, pa neka vas ne čudi kad vam se mobitel pri svakoj šetnji uz Mekong u ovom dijelu Laosa prebaci na nekog operatera koji djeluje s onu stranu granice. Nekih šest kilometara od Mosta, uz sam Mekong, nalazi se neobično mjesto koje svakako morate posjetiti za vrijeme svog boravka u Vientianeu. Riječ je o Budinu parku, koji je poznat i kao Xieng Khuan, Grad duhova.