„Posjetit ću tvoju zemlju čim dobijem na lutriji“, rekao mi je, potiho, dok me pratio do taksija, jedan od zaposlenika hotela koji sam izabrala za svoj prekratki boravak u Baganu. Tog sam dana napustila ovaj drevni grad, glavno turističko odredište u još i danas nedovoljno poznatom Mijanmaru te jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta Jugoistočne Azije, koje je od početka srpnja 2019. na UNESCO-vu popisu svjetske baštine.
Više od 3.000 budističkih hramova na ravnicama Bagana čini samo oko četvrtinu takvih građevina koje su u ovom dijelu današnje Burme niknule u vrijeme kad je ovaj grad, nekadašnji Pagan, bio središte istoimenoga kraljevstva. Većine danas nema najviše zbog učestalih potresa u ovom dijelu Azije, ali i ovo „malo“ što ih je ostalo odvest će vas u neki sasvim drugi svijet.
Otići ili ne otići?
Prije pohoda na spomenute hramove nekoliko sam dana provela u Yangonu, najvećem (nekada glavnom) gradu Mijanmara, pa sam do odlaska u Bagan već bila upoznata s pojedinim posebnostima ove zemlje. U grad me s aerodroma vozio taksist u longyiju, tradicionalnoj suknji, u automobilu koji, kao što je to bio slučaj s većinom vozila u Mijanmaru i u vrijeme moga (prvog) posjeta, sredinom 2018., upravljač ima na desnoj strani, a prometna pravila su od odlaska britanskih kolonizatora takva da se vozi – desnom stranom ceste.
Koliko to nezgodno može biti, uvjerila sam se već pri odlasku s parkirališta na aerodromu, kada sam kao suvozačica morala „posredovati“ između taksista i gospodina u naplatnoj kućici i dodati ovom potonjem novac za parking. Ostatak puta, nekih dvadesetak minuta, do hotela u središtu grada vozač je žvakao kun-yu, betelove (areka) orahe obavijene, zajedno s ekstraktom lišća i drva tropskog bagrema (Acacia catechu), u listove betel-papra namazane gašenim vapnom. Žvakanje te smjese, koja se ne guta, već ispljune, izaziva ovisnost, poput duhana, a navodno uzrokuje i tumor usne šupljine.One koji troše kun-yu prepoznat ćete po crvenim zubima. A zuba ćete se u ovoj zemlji nagledati s obzirom na to da je Burmancima iskreni osmijeh na licu, i ljubaznost, kao „dobar dan“, usprkos svim nedaćama i neimaštini. Barem je to slučaj s običnim pukom, čije je ponašanje sasvim nespojivo sa strahotama koje je mijanmarski vojni režim činio (ili još uvijek čini) muslimanskoj manjini Rohindža i koje su bile razlog zašto mi je trebalo dugo vremena da se odlučim na odlazak u Burmu.
Naposljetku sam, nakon nešto dužeg čekanja na odobrenje zahtjeva za vizu (možda zbog navođenja novinarstva kao jedne od profesija kojima se bavim), ipak otišla, znajući da ću dio svog budžeta potrošiti u korist malog čovjeka te tako barem malo pomoći nekoj obitelji čija egzistencija ovisi o turizmu.
Thanaka a. k. a. tajna ljepote
U Baganu su prvi tako utrošeni mijanmarski kjatovi otišli Pyu Pyu, prodavačici i vlasnici minijaturnog dućana kraj hrama Mahabodhi, jednog od najbližih hramova mojem hotelu i rijeci Irrawaddy. „Imam i hlače, za 5.000 kjatova, da je visoka sezona, koštale bi 3.000. Ali sad nema turista pa moram prodavati po većoj cijeni“, iskreno će ona, uz smijeh, nakon što me pozvala u svoj dućančić. Kupila sam nešto thanake u kamenu: devetosatna vožnja iz Yangona do Bagana noćnim autobusom kompanije JJ Express bila mi je oduzela volju za isprobavanjem odjeće. Thanaka je žućkasto-bijeli prah koji se dobiva od kore istoimenog stabla. Već je više od 2.000 godina poznat kao tajna ljepote mijanmarskih žena. Pomiješan s vodom, pretvara se u kremastu smjesu koja se nanosi na lice kao zaštita protiv sunca, a koristan je, navodno, i kao prevencija starenja kože, ali i protiv akni.
U Burmi se time maže i mlado i staro. Namazala je Pyu Pyu i mene, i to izdašnim količinama thanake, što je izazvalo zagonetne osmijehe osoblja u mom hotelu. Smjesa je ugodnog mirisa, a već pri nanošenju osjetite kako vam lijepo hladi kožu. „A sada zamisli da je ova lokva ovdje jezero Inle i nasmiješi se“, rekla mi je Pyu Pyu, nakon što sam na njezino inzistiranje pristala da me mojim mobitelom uslika s još neosušenom thanakom na licu.
Vamos a la paya
Tako „uthanačena“, mogla sam nastaviti s razgledavanjem Starog Bagana, i to na meni omiljen način, pješice, što se tijekom mog boravka u ovom dijelu Mijanmara u više navrata pokazalo kao ne baš sjajna zamisao.
Da mi je bilo pametnije unajmiti bicikl, skuterić ili tuk-tuk s vozačem, shvatila sam u trenutku kad me gotovo popapao čopor pasa. Od očnjaka me spasio moj vrisak i promptna reakcija domaćih. Bilo je to u blizini Anande, jednog od glavnih hramova u Baganu.
Vjeruje se da je ova paya, što u Mijanmaru, znači 'hram' (isto značenje ima i pahto), izgrađena na samom početku 12. stoljeća. Dao ju je sagraditi kralj Kyanzittha. Prema legendi, učinio je to nadahnut pričom osmorice redovnika koji su se jednog dana, prikupljajući milodare, pojavili u njegovoj palači i ispričali mu kako su nekoć živjeli u jednoj špilji na Himalaji pa je i kralj poželio izgraditi hram u kojem će i usred velikih vrućina u Baganu biti ugodno. Nakon što je hram izgrađen, isti je kralj dao pogubiti arhitekte kako bi ova građevina ostala jedinstvena.
Ima još zanimljivosti povezanih s ovim hramom, i to zabavnih. Primjerice, posjetiteljima se skreće pozornost na to da od četiri kipa Buddhe koji se nalaze u njegovoj unutrašnjosti i koji su visoki 9,5 metara onaj okrenut prema jugu izgleda tužan ako ga se promatra izbliza, a dosta boljeg raspoloženja ako ga se gleda s neke udaljenije točke. Ugođaj špilje nude ovdje i mnogi drugi hramovi, zahvaljujući i svojim stanovnicima – brojnim šišmišima.
Ima i piramida
„Unutra ćeš osjetiti neugodan miris, to je od šišmiša“, upozorila me, misleći možda da mi je to prvi posjet nekom hramu u Baganu, mlada prodavačica prije mog ulaska u Dhammayangyi, „egipatsku piramidu“ među hramovima, stupama i pagodama Bagana. Ista mi je djevojka par minuta prije prodala primjerak knjige „Burmanski dani“ Georgea Orwella.
Zahvalila sam joj na upozorenju i ušla u mračne hodnike hrama. Bosa, jer je u Burmi u hramovima zabranjeno nositi ne samo obuću nego i čarape, koje su u iste svrhe u susjednim zemljama u Jugoistočnoj Aziji dopuštene. Osim što je površinom najveća paya u Baganu, Dhammayangyi je poznat i kao ukleti hram. U pravu ste ako mislite da slijedi još jedna nevjerojatna priča zbog koje ćete, kao ja, pomisliti kako je dugogodišnja izoliranost Burme pomogla njezinim stanovnicima da postanu najbolji storytelleri na svijetu. Dakle, navodno je kralj Narathu dao sagraditi Dhammayangyi kako bi se iskupio za svoje grijehe – ubio je oca, brata i jednu od svojih žena. Na kraju je i sam ubijen, a hram nikada nije dovršen. Na popisu hramova koji se moraju posjetiti naći ćete i Thatbyinnyu Pahto, koji je sa svojih više od 60 metara visine najviša paya u Baganu.
Thatbyinnyu znači „sveznajući“, što je Buddha postao nakon prosvjetljenja. Nekada se s terasa na gornjim katovima ovoga hrama promatrao zalazak sunca, no one su zatvorene nakon potresa 2016. Istovremeno je zabranjeno penjanje na sve ostale hramove, čime su vlasti, prema službenim pojašnjenjima, željele spriječiti (daljnja) stradanja turista. No ostalo je nekoliko „tajnih“ lokacija, daleko od „velikog brata“ i očiju onih koji brane penjanje, na koja će vas rado odvesti pojedini vozači tuk-tukova. Posjetiteljima se u vrijeme mog boravka u Baganu savjetovalo da zalazak i izlazak sunca nad hramovima u Baganu promatraju („legalno“) s povišenih platoa, od kojih su neki stvoreni samo za te svrhe, ili, za pet američkih dolara, s novog, estetski prilično neatraktivnog tornja.
Gubici u prijevodu
Između studenog i travnja za pogled na Bagan iz ptičje perspektive možete odabrati i let balonom. Međutim, u istom razdoblju teško da ćete bilo koji hram u ovom dijelu Burme razgledavati zajedno s još samo nekolicinom posjetitelja. Kao što se meni u lipnju 2018. dogodilo i u Thatbyinnyuu, jedan od hramova koji se ne propuštaju.
Zapravo, u jednom nas je trenutku bilo desetak, zato što je par minuta prije nego što sam namjeravala izaći iz hrama u građevinu ušao jedan indijski dužnosnik. Dežurne vojnikinje rekle su mi da se radi o indijskom premijeru, ali mislim da je kod pojašnjenja došlo do nekih gubitaka u prijevodu. Tko god on bio, došao je u pratnji domaćina, fotografa i snimatelja. I dok su potonji vrijedno radili svoj posao, jedan od predstavnika domaćina iskoristio je priliku da se svojim mobitelom uslika s njemu jedinom zvijezdom među prisutnima ili, možda, s jedinom sumnjivom osobom u tom trenutku u hramu, odnosno sa mnom.
„Cezu tin ba de“, zahvalio je, a ja uzvratila jedinom riječju koju sam na meni kompliciranom burmanskom u šest dana boravka u ovoj zemlji uspjela naučiti – mingalaba, što je ekvivalent našem 'zdravo'. Mingalaba do iduće priče iz Bagana i Mijanmara! (Tekst i foto: Tanja Škopac)
