Preko 700 tisuća prijavljenih krađa, uhićeno tek nešto više od tri posto počinitelja… Najviše se kradu mobiteli, zatim automobili pa bicikli. Podaci se odnose na stanje sigurnosti u Bogoti tijekom prvih deset mjeseci 2021., a do mene su došli pretposljednjeg dana moga boravka u Kolumbiji, za vrijeme doručka, putem TV ekrana blagovaonice moga hotela u Usaquenu.
Nimalo ohrabrujuće informacije za stanovnike glavnoga grada Kolumbije. Još manje za posjetitelje, a o posjetiteljicama da i ne govorim. O krađama u Bogoti čitala sam prije samog polaska na put na internetskim stranicama nekoliko turista koji su vlastita iskustva s pljačkašima (i njihovim noževima) poželjeli podijeliti sa širom publikom. No na malo veće razmišljanje o nesigurnosti u tom gradu potaknula me tek reakcija mlađe žene koja je sjedila do mene na letu iz Pariza za Bogotu i koja mi se pred kraj puta obratila s par pitanja.
Da Bogotá i nije neko ludilo od sigurnosti, ova Bogoćanka, s tada trenutačnom adresom u Panami, dala mi je do znanja riječima i, budući da joj engleski nije (bio) dovoljno dobar, gestikulacijom. Sve to nakon malo iščuđavanja oko činjenice da putujem sama. „Be careful“, rekla mi je uz vrlo ozbiljan izraz lica, koji sam nastojala pripisati susretanju s, iz nekog razloga, još uvijek egzotičnom pojavom solo putnica, ali i njezinu umoru od dugog leta, pa i količini vina koju je ispila zajedno sa svojom prijateljicom iz Medellina, putnicom kojoj je dodijeljeno sjedalo u istom redu, do prolaza. Ja sam sjedila do prozora, naravno.
Žena, putnica, kraljica
„Medellin je u redu, više-manje, Bogotá nije baš“, tako bih otprilike prevela njezine riječi i pokrete koji su prethodili pozivu na oprez. Sve sam to slušala samo dvadesetak minuta prije slijetanja u Bogotu. Bilo je već gotovo deset sati navečer, let je kasnio oko pola ure, tako da sam pred zgradu aerodroma izašla tek nešto prije 23 sata. Da bih, kao šećer na kraju, ili na samom početku, shvatila da mog prijevoza dogovorenog s hotelom nema.
„Ili je vozač otišao zbog kašnjenja leta ili su ovi u hotelu zaboravili na dogovor“, pomislila sam dok sam pogledom tražila natpis sa svojim imenom u rukama vozača koji me trebao dočekati. Nakon desetak minuta nadanja kako ću pred nekim od izlaza ipak ugledati svoje ime i poslije jednog pogleda „nisam ja od jučer“ upućenog muškarcu koji je nastojao izgledati kao vozač kojeg je netko bukirao, i to nakon njegovih napora da dozna kamo to točno moram ići, donijela sam jedinu ispravnu odluku – da do svog hotela odem službenim taksijem zračne luke.
„Mi reina, može propina za to što sam ti našla taksista?“. Tim mi je pitanjem sretnu vožnju do hotela poželjela gospođa posrednica između putnika i vozača aerodromskih taksija. Kao napojnicu, spomenutu propinu, dala sam joj novčanicu od 5.000 kolumbijskih pezosa, nešto više od eura. Zaslužila ju je i za „mi reina“, moja kraljice, što se u Kolumbiji često koristi u obraćanju ženama, a još i više za ono što je meni izgledalo kao kraće nagovaranje taksista, kojemu konačna destinacija, hotel u najstarijoj četvrti Bogote, La Candelaria, nije baš zvučala primamljivo.
Možda zbog kasne ure. Ili mi se samo učinilo da mu je to bio problem: dok sam promatrala s udaljenosti njihov dogovor bila sam, naravno, još pod utjecajem upozorenja i preporuka koje sam bila dobila od suputnice Bogoćanke. Njezini savjeti pratili su me i u nastavku večeri pa sam tako, dolaskom pred hotel, iako na ulici nije bilo žive duše, taksista zamolila da mi pravi društvo dok mi domaćini ne otvore vrata, što je on i učinio. Čak je umjesto mene pozvonio na vrata. Tretman dostojan kraljice do samoga kraja… Čekali smo manje od minute do otključavanja.
Kako se diše
Dočekao me ljubazan i u svakom trenutku nasmijani domaćin, koji baš i ne govori engleski pa ga nisam ni pitala što se dogodilo s prijevozom koji me trebao dočekati na aerodromu. Kao što sam se narednih dana uvjerila, on sa svojom obitelji i živi u istoj zgradi kolonijalne arhitekture u kojoj se bavi iznajmljivanjem soba i koju je možda potrebno malčice i obnoviti. Što sam shvatila čim sam ušla u svoju smještajnu jedinicu. No hotel ima dušu, a i prelijepo unutrašnje dvorište, kao i izvrsnu lokaciju za obilazak Candelarije, pa manji nedostaci brzo padnu u deseti plan. Zajedno s preglasnim gostima iz, naravno, Europe, i to iz njemačkoga govornog područja. Ah, tišina i obzirnost koje sam doživjela u Japanu fale baš svugdje…
Tek nakon lijeganja u krevet i prvih osjećaja hladnoće primijetila sam da u sobi nema klima-uređaja: Bogotá je grad smješten na 2.600 metara nadmorske visine, prosječna noćna temperatura spusti se ispod deset stupnjeva, dok je maksimalni dnevni prosjek oko 20, s tim da sunce jako dobro osjetite na koži već par sati prije podneva. Rashlađivanje prostorija nije potrebno. U hotelima u kojima sam spavala u Kolumbiji za hladnije noćne sate nudile su se dodatne deke i/ili grijalice, a preko dana se u obilascima od sunčevih zraka valja pokušati obraniti kremama sa zaštitnim faktorom i šeširima ili kapama. Prilično je učinkovito u tom smislu nošenje dugih rukava i nogavica, što sam ja usvojila već odavno, još za vrijeme prvih posjeta Jugoistočnoj Aziji. Ili možda već u Maroku. Iznimku sam silom prilika (sa sobom sam bila ponijela samo jednu majicu na duge rukave), nažalost, napravila za svog nedavnog posjeta Kostariki.
„Slobodno skinite maske, znaju biti problem na ovoj nadmorskoj visini, čak i ako ovako, pješice, prevaljujete manje udaljenosti. Ako ste tek stigli u naš grad, tijelo vam se definitivno još mora prilagoditi klimatskim uvjetima i rjeđem zraku“, rekao je vodič s kojim sam, kao dio grupe od desetak turista, prvog dana u Bogoti obišla La Candelariju. Bila je to prva od ukupno četiri takozvane besplatne pješačke ture kojima sam se počastila u Kolumbiji. Takvi obilasci funkcioniraju na temelju napojnica koje se na kraju ture daju vodiču ili vodičkinji. U Kolumbiji je prosjek između pet i deset američkih dolara. Tako je bilo u studenom 2021., kada su u toj južnoameričkoj zemlji maske na otvorenom bile obavezne, kao jedna od dobro nam poznatih protuepidemijskih mjera.
Kad oružje vodi glavnu riječ…
Sastanak sudionika s vodičem bio je ispred popularnoga Muzeja zlata. Došla sam prerano, vodiča i ostatak grupe čekala sam 20-ak minuta, pa sam imala vremena detaljnije se upoznati sa sredinom. Uništene klupe za sjedenje pred ulazom u obližnji park Santander nisu mi bile neka utjeha u pogledu sigurnosti u Bogoti, a to mi, iskreno, nisu bili ni naoružani čuvari Muzeja i, općenito, ovog dijela grada.
Štete na klupama povezala sam s protuvladinim prosvjedima koji su obilježili 2021. Njima su Kolumbijci izrazili svoje nezadovoljstvo, između ostalog, odlukom tada vladajućih da zbog ekonomske krize uzrokovane pandemijom povisi porez na mnoge proizvode i usluge za svakodnevne potrebe. To je velik broj Kolumbijaca doživio kao atak na svoju ionako problematičnu egzistenciju, koju su više od pola stoljeća, sve do 2016., ugrožavali i sukobi s Revolucionarnim oružanim snagama Kolumbije, FARC-om, još jedan produkt povijesne i još uvijek prisutne boljke kolumbijskog društva – goleme socijalne nejednakosti.
Duga je povijest unutrašnjih sukoba u Kolumbiji. Anna Maspero u svom vodiču podsjeća, naravno, na strahote što su ih počinili konkvistadori, a govori i o desetljeću koje je prethodilo osnivanju FARC-a, pokretu izraslom među seljacima koje su veliki zemljoposjednici i vlasti protjerivali s njihovih farmi uz primjenu nasilja, s ciljem i razlozima koji ni u Hrvatskoj, „zahvaljujući“ sličnim slučajevima manipuliranja zemljištem, nisu nepoznanica – radi profita i zbog korupcije. Desetogodišnje razdoblje prije FARC-a poznato je kao „La Violencia“ (Nasilje), a obilježio ga je građanski rat u kojem je, procjenjuje se, život izgubilo između 200.000 i 300.000 ljudi. Okidač za „Nasilje“ bilo je ubojstvo Jorgea Eliécera Gaitána.
Za ovog se predstavnika ljevice vjerovalo da bi, zbog velike popularnosti, na idućim izborima na mjestu predsjednika Kolumbije mogao zamijeniti dotadašnjeg predstavnika Konzervativne stranke, Mariana Ospinu Péreza. Upravo je ova politička opcija, nakon 1946. i zaoštravanja odnosa između tih dviju stranki, počela s policijskom i vojnom represijom protiv liberala, koji su odgovorili naoružavanjem seljaka kako bi se ovi tim istim oružjem usprotivili vlasti. Sve je započelo 9. travnja 1948., nemirima u Bogoti koji su postali poznati kao „El Bogotazo“, uslijed kojih je grad pretrpio velike materijalne štete. Desetljetni sukob okončan je referendumom na kojemu se narod Kolumbije izjasnio za vladu Nacionalnog fronta, odnosno za izmjenjivanje na vlasti liberala i konzervativaca, a sve u cilju izbjegavanja daljnjih sukoba.
Nova era
A onda je, 27. svibnja 1964., osnovan FARC, s kojim je 2016. u Havani tadašnji predsjednik Kolumbije Juan Manuel Santos potpisao mirovni sporazum, koji su na referendumu koji je uslijedio Kolumbijci odbacili: većini koja je glasovala zasmetalo je, pročitala sam, (i) uključivanje FARC-a u visoku politiku, odnosno nekažnjavanje gerilaca za ubojstva, otmice, trgovinu drogom... Iako oružje u Kolumbiji još uvijek u potpunosti nije utihnulo, Maspero piše kako je sporazum „bio mir koji se čekao 52 godine, 3 mjeseca i 29 dana“. Prema njezinim riječima, ne postoji jedna jedina istina kojom bi se objasnilo tih dugih pedeset godina rata i nasilja.
Puno je u svemu tome (bilo) interesnih udruživanja najrazličitijih strana. „Svi akteri, narkotrafikanti i država, paravojne postrojbe i gerilci, snose dio odgovornosti, svi su se koristili trgovinom drogom kako bi se samofinancirali ili obogatili. I FARC je, nakon romantičnih gerilskih početaka, doživio unutarnju metamorfozu koja je poništila njegovu revolucionarnu vrijednost“, kaže Maspero u svom vodiču, naglašavajući kako su ljudi u Kolumbiji, naravno, umorni od ratovanja.
Zapisala je to prije pandemije, krize koju je ona izazvala (kojoj se djelomično pripisuje porast kriminala u Bogoti), ali i prije najnovijih predsjedničkih izbora, na kojima je, u lipnju 2022., u drugom krugu, pobijedio ljevičar Gustavo Petro, bivši gerilac, pripadnik skupine M19, s kojom je 1989. država sklopila mirovni sporazum. Time je završio jedini mogući mandat desničaru Ivánu Duqueu, koji je vlast predao početkom kolovoza ove godine, a čijoj nepotpunoj implementaciji sporazuma, odnosno inertnosti u pogledu zaštite civila uključenih u borbu protiv širenja nasada koke, pa tako i trgovine drogom, te skupina koje se bore za ljudska prava, nevladina organizacija „Indepaz“ i pojedini analitičari pripisuju porast nasilja (i policijskog) u Kolumbiji u odnosu na početak njegova mandata 2018. Poraslo je i opće nezadovoljstvo. Sve je to, uz siromaštvo, dovelo i do prosvjeda prošle godine, kada su mediji opet pisali o policijskoj brutalnosti, ubijenim i nestalim prosvjednicima.
O 'grafiterima' i novinarima
Poruke s istih prosvjeda protiv zloupotrebe ovlasti policijskih službenika u vrijeme mog boravka u Kolumbiji bile su ispisane na tlu parka u Bogoti koji je najprije bio posvećen samo novinarima te se zvao Parque de los periodistas, a potom mu je dodano još i ime kolumbijskoga nobelovca Gabriela Garcije Marqueza. Meni je, kao novinarki (ali i prevoditeljici), bilo zanimljivo i to što to nije jedino mjesto u Kolumbiji u čast pripadnicima takozvane sedme sile, a naravno da ne nedostaje posveta Marquezu. Možda se u pojedinim slučajevima odabir tih naziva ima zahvaliti i tome što su, kako sam pročitala, Kolumbijci svjesni važnosti uloge novinara u društvu, posebice u borbi protiv korupcije i narkokartela, zbog istraživanja kojih su mnogi medijski djelatnici i ubijeni.
Sasvim dovoljan razlog da novinarska struka uživa poštovanje, no i dalje dosta nevjerojatno u današnje vrijeme, pogotovo nekome tko dolazi iz zemlje koja je posljednjih godina zatrovana (i) mržnjom prema novinarima. Nerijetko je ona inicirana od političara, najčešće onih s „dužim prstima“, i nekritički preuzeta od nešto širih masa (ako je suditi prema, nažalost, viđenom na društvenim mrežama). Ali pustimo sad domaće (neizlječive) boljke.
„Ovo je Parque de los periodistas“, započeo je svoju priču na početku pješačke ture na temu ulične umjetnosti u Bogoti vodič Diego, koji je i sam 'grafitero' te različitim crtežima ukrašava zidove glavnoga grada Kolumbije. „Da, da, i ja to radim“, potvrdio mi je, dok smo čekali ostatak ekipe, odnosno još tri osobe, u kraćem razgovoru i razmjeni informacija o tome čime se bavimo u životu. O njegovu hobiju govorila je i odjeća koju je imao na sebi, a na kojoj tragova boja iz raznoraznih sprejeva nije manjkalo. „Naravno da smo u Parku novinara“, rekoh, zafrkantski, nakon njegove uvodne rečenice, s čime se on, u istom duhu, složio rekavši kako se to podrazumijeva budući da sam ja na tom trgu. „Of course, because you're a journalist, too“.
U višesatnom upoznavanju s uličnom umjetnošću u La Candelariji nije nedostajalo ni tužnih priča. Diego je bilo ime i šesnaestogodišnjaka ('grafitero' je bio i on) kojeg je 2011. ubio policajac Wilmer Alarcón. Dječak, Diego Felipe Becerra, ubijen je u kolovozu 2011. Upucan je nedugo nakon što je napravio svoj posljednji crtež, na zidu jednog podvožnjaka, čime je počinio kazneno djelo zbog kojeg bi bio morao odgovarati pred sudom. Nažalost, presudio mu je spomenuti policajac, smrću.
U pokušaju da zataška zločin, policija je pribjegla sličnoj praksi koju je primjenjivala kad su nedužni civili ubijani (namjerno, među ostalim i radi povlastica koje bi bile obećane ubojicama) u sukobu protiv gerilaca – ubijene bi u tom slučaju obukli u gerilsku uniformu te bi im stavili oružje u ruke. Ubijenom 16-godišnjaku policija je podmetnula pištolj te je prisilila jednog vozača autobusa da izjavi kako je dječak bio član bande koja je napala njegov autobus. Istina je potvrđena zahvaljujući Diegovim roditeljima, koji su se hrabro upustili u istjerivanje pravde. No, iako osuđen na 37 godina zatvora, policajac koji je upucao Diega pušten je dok je još bio u pritvoru i… nestao.
Nakon te tragedije, crtanje po zidovima u Kolumbiji je dekriminalizirano, no i dalje je prekršaj, koji se ipak tolerira ako se ne crta, kako je rekao vodič prve pješačke ture koju sam imala u Bogoti, po zgradama u kojima djeluje neka javna ustanova. I dokle god se ne radi o besmislenom šaranju radi šaranja. Nasreću, prevladavaju zaista lijepe slike, prava umjetnička djela koja su proizašla iz sprejeva autora iz različitih dijelova svijeta. Radovi su to s porukom, koja govore o bogatoj tradiciji Kolumbije, njezinim etničkim manjinama, pa i društveno-političkoj situaciji, protiv nasilja i ratova...
O lovu i naslovu
U vrijeme mog posjeta, u ulici koja vodi do najstarijeg dijela Bogote, odnosno trga od kojeg se, kažu, grad počeo širiti, Chorro de Quevedo, nekoliko je murala bilo posvećeno chichi, južnoameričkom fermentiranom napitku od kukuruza, pivu Indijanaca, piću iz naslova ovoga putopisa, koje je popularno i u Kolumbiji. Jednu od, vjerojatno boljih, verzija chiche kušala sam, sasvim slučajno, tijekom „lova“ na murale s Diegom. „Caballero, bi li tvoji gosti htjeli probati moju chichu?“, obratio se stariji stanovnik La Candelarie našem vodiču, koji nam je sve to preveo. Prva čašica koja nam je bila ponuđena sadržavala je „običnu“ chichu, a druga, koju nam je isti gospodin ponudio, isto piće, ali „začinjeno“ mangom.
I upravo sam tu drugu ja, sa zadovoljstvom, prva probala, nakon što mi je vodič rekao kako u tom piću nema previše alkohola i da je sasvim u redu ako ispijem manju količinu iako pijem antibiotike zbog zubnih boljki. „Običnu“ nisam pila jer se čaša dijelila, a ja sam bila zadnja na redu za ispijanje gutljaja. Možda bit to i bila učinila da nisam bila na samom početku svog obilaska Kolumbije te da nije bilo lako prenosivog virusa koji stvara previše problema ljubiteljima dalekih putovanja. Mogućom zarazom nije se zamarao ostatak ekipe, jedna Nizozemka i dvoje mlađih ljudi koji su u Južnu Ameriku doputovali iz Švicarske. Diego nam se nije pridružio.
Možda ne bih bila kušala ni chichu s mangom da sam znala kako tradicionalna receptura za to piće podrazumijeva korištenje sline, odnosno žvakanje kukuruza od kojeg se potom dobiva chicha, radi fermentacije. O tome piše i Stephen Harrod Buhner u svojoj knjizi „Sacred and Herbal Healing Beers: The Secret of Ancient Fermentation“. Chichu je, prema legendi, otkrila jedna pripadnica naroda Muisca, koji je obitavao na području današnje Bogote, a povezuje ga se s mitskim El Doradom. Muisce su mi postale simpatične još prije samog puta, čim sam pročitala da im je, osim sunca i mjeseca, i duga bila važna u religijskom smislu, da ne govorim o tome koliko sam ih zavoljela kad sam shvatila da se (i) to može usporediti ili dovesti u vezu s vjerovanjima na Dalekom istoku.
Kriv je alkohol
Kako su zapisali Diego Vargas-Yana, Brigitte Aguilar-Morón, Nelly Pezo-Torres, Kalidas Shetty i Lena Gálvez Ranilla, „chicha“ je ime koje se koristi za niz tradicionalnih fermentiranih napitaka etničkih skupina duž Anda u Južnoj Americi napravljenih od različitih biljaka, uglavnom od kukuruza. Prema njima, naziv potječe od autohtone panamske riječi „chibcha“, značenje koje je upravo „kukuruz“. Chichu se u istom dijelu svijeta pilo tisućama godina prije dolaska Europljana, ali i prije nastanka carstva Inka, te ju se koristilo, među ostalim, i u religijskim obredima.
Catalina Lievano autorica je jednog članka koji govori o razdoblju kada su vlasti u Bogoti zabranile proizvodnju i konzumaciju chiche. Bilo je to nakon ubojstva već spomenutoga Gaitána i nemira koji su uslijedili, što je od političara na vlasti naveden kao razlog zabrane tog pića: naime, službeno objašnjenje bilo je da je alkohol kriv za izbijanje nereda. No u pozadini je ipak bilo nešto drugo, točnije dolazak ili tada već višegodišnje „čekanje“ velikih korporacija na monopol nad kukuruzom ili, blaže rečeno, da domaćem tržištu ponude nešto „bolje“, pivo, odnosno ono koje je tada proizvodila firma njemačkoga imigranta Lea S. Koppa. Osnovana u 19. stoljeću, polovicom 20. ta je tvrtka bila vodeći poslodavac radničke klase u Bogoti.
„Nema veze što neće kupiti, važno je da su oni to probali i da znaju čega sve ima u Bogoti i Kolumbiji“, rekao je naš „ulični“ proizvođač chiche, bez kojeg ne bi bilo ovog dijela priče. Količina ispijene chiche nije bila, naravno, dovoljna da izazove pijanstvo ili mamurluk, koji bih, prema preporuci i informacijama svoga prvog vodiča u Bogoti, bila „liječila“ jedinim izvornim vegetarijanskim jelom iz ovog dijela Kolumbije, ako izuzmemo tradiciju konzumiranja sira s toplom čokoladom, u koju sam „zagrizla“ u povijesnom kafiću-zalogajnici „La Puerta Falsa“, u samom centru La Candelarie.
Jelo za uspješno suzbijanje mamurluka zove se changua, konzumira se za doručak, a opisuje se kao vrsta juhe od mlijeka s jajetom, među čijim sastojcima su i kruh te sir. Jela sam i to, nakon prve vođene pješačke ture u Bogoti te prije nego što sam, s jednim bračnim parom iz Poljske, sudionicima iste ture s kojima sam se, sasvim slučajno, družila za vrijeme „degustacije“ changue (odabrali su isti restoran i sjedili za stolom do mog), posjetila Muzej zlata, koji zaslužuje puno riječi, zahvaljujući svojoj ponudi i zbog mog iskustva, pa tako i poseban članak. Nadam se da ću ga i napisati.
Od čašice chiche veću pomutnju u glavi mogao bi vam izazvati posjet Monserrateu, što zbog nadmorske visine od 3.152 metra, što zahvaljujući pogledu na okolna brda. A nije loš ni onaj na sam grad. Upravo taj brežuljak bio je posljednji na mojem popisu posjećenih mjesta u glavnom gradu Kolumbije, odmah nakon Muzeja Botero, gdje sam istog popodneva uživala u umjetnosti koju je stvorila ljudska ruka. Eto, možda ste dobili koju informaciju više o Bogoti ili barem o chichi. Ako ništa drugo, saznali ste kako je došao kraj mojoj prošlogodišnjoj kolumbijskoj priči. (napisala i fotografirala: Tanja Škopac)
