Hrabra avanturistkinja koja voli slobodu. Takva je otprilike bila dijagnoza koju mi je prošle godine u Yangonu, najvećemu gradu Mijanmara (nekadašnje Burme), postavio Bo Bo, astrolog koji se, osim proučavanjem zvijezda i planeta, bavi i hiromantijom, čitanjem iz dlana. Nije to ništa neuobičajeno za Burmu, gdje se astrologija i tumačenje linija na dlanovima, u kombinaciji s numerologijom, shvaćaju kao dio jedne te iste discipline, koja je i dan danas prilično popularna u ovom dijelu jugoistočne Azije. Zabilježeno je kako su se uslugama astrologa i proricatelja ne tako davno koristili i pojedini vladari Mijanmara prije donošenja pojedinih odluka.
Tako je govorio Bo Bo
Navodno je upravo tvrdnja jednog astrologa i čitača dlana kumovala odluci mijanmarske vlade da se prijestolnica Burme iz Yangona 2006. preseli u Naypyidaw. Astrolog je, kažu, "predvidio" kako će Yangon biti napadnut s mora (!?). A reći ću vam i što je meni kazao Bo Bo. I mogu potvrditi da mu je prognoza bila točna. „Za oko četiri mjeseca mogla bi ostati bez veće svote novca. Pripazi na svoj novčanik!“, upozorio me moj astrolog u lipnju 2018.
Ponadala sam se da on to „vidi“ rezervaciju letova za Aziju. No bilo je posrijedi i lošeg: po drugi puta u šest godina neovlašteno su mi meni nepoznate osobe, s neke udaljene lokacije, skinule sredstva s bankovne kartice – pokradena sam. Rekao mi je Bo Bo još dosta toga. Od stvari koje su za javnost mogu navesti njegovu tvrdnju da ću živjeti dugo i da će mi posao ići jako dobro, odnosno da me krajem 2018. očekuju novi profesionalni izazovi. I sve mi je to ispričao na temelju mog datuma i dana rođenja te brzinskim pogledom u oba dlana.
Prije dolaska u Mijanmar i Yangon više sam bila zaokupljena informacijama o političkoj situaciji u toj zemlji i nasilju mijanmarske vojske prema Rohindžama, o čemu su izvještavali svjetski mediji. Zato sam mnoge kulturološke specifičnosti otkrila po dolasku u Burmu, u hodu. Tako je bilo i s mijanmarskom astrologijom, koja je poznata pod imenom mahabote. No imala sam sreće te sam ispred pagode Sule, čim sam ugledala reklamne natpise kojima dežurni astrolozi i vidovnjaci promoviraju svoje usluge, odlučila malo pronjuškati. Što i nije toliko čudno s obzirom na to da sam ja u horoskopu, prema tumačenju burmanskih astrologa, zamorac.
Znakovi mijanmarskog zodijaka određuju se prema danu rođenja. A ja sam rođena jednog petka, kako je to i Bo Bo pribilježio nakon što je u svoju knjižicu upisao moj datum rođenja. Iznenadilo me, zbog neinformiranosti, naravno, i to što nakon pitanja o datumu rođenja nisu uslijedila i ona o satu i mjestu, koji u Zapadu poznatijoj astrologiji igraju neku ulogu. Ali, zahvaljujući diplomama i slikama sa svečane promocije na zidovima ureda moga domaćina, odlučila sam ostati za stolom preko puta mog astrologa i ne previše sumnjati u njegova tumačenja, koja su mi naplaćena 5.000 kjatova, odnosno oko 3 dolara. Ostalo je povijest!
O zamorcima i ljudima
„U petak?! I Obama je rođen u petak! Bio je ovdje 2012.“, priopćio mi je, oduševljeno, jedan mlađi gospodin prije nego što sam započela svoj obilazak pagode Sule. Obratio mi se nudeći se kao vodič i usput pitao kojeg sam dana rođena. Taj podatak mora znati svaki posjetitelj ove i sličnih pagoda u Mijanmaru: hodočasnici ga moraju poznavati da bi znali na kojem se od oltara oko središnjeg dijela, osmerokutne pozlaćene stupe moraju zaustaviti kako bi odali počast svom zaštitniku i zamolili ga za malo sreće, a turisti znatiželjnici da bi znali što ovi prvi rade.
Takvih stanica ima ukupno osam. Toliko ima i horoskopskih znakova u burmanskoj astrologiji. Po jedan za ponedjeljak, utorak, četvrtak, petak, subotu i nedjelju, dok se uz srijedu vezuju dva znaka, i to slon s kljovama za one rođene do podneva te slon bez kljova za one rođene u drugom dijelu dana. Ponedjeljak je dan za „tigrove“, utorkom se rađaju „lavovi“, četvrtkom „štakori“, subotom „zmajevi“ ili, prema nekim drugim izvorima, „nage“ – zmijolika mitska bića u budizmu, a nedjeljom „garude“ – garuda je mitska ptica i pticoliko božanstvo u hinduizmu i budizmu.
I burmanski astrolozi svakom znaku pripisuju vrline i mane. Tako je, primjerice, „zamorac“ umjetnički tip i vrlo kreativna osoba s nizom sjajnih zamisli dobar dio kojih ostane samo na papiru. A i brzo se dosađuje, dakle sklon je „zamoru materijala“. Logično, zar ne?! Barem ako uzmemo u obzir da je „zamorac“ hrvatski prijevod naziva moga burmanskog znaka. Već kad spominjem ime znaka, moram napomenuti da sam pročitala kako postoji mogućnost da se uopće ne radi o zamorcu, već o nekoj drugoj životinji čije je ime pogrešno prevedeno s burmanskog na engleski.
Znakovi u kantunu, glava u Yangonu
A čega to ima i što se to događa oko spomenutih oltara, koji u popularnijoj pagodi Shwedagon imaju natpise na engleskom koji otkrivaju da se radi o „corneru“, odnosno o kutu, uglu ili, ako ćemo regionalno, kantunu? Svaki oltar ima kip Buddhe, a ispod njega se nalazi i kipić životinje po kojoj je dobio ime horoskopski znak zastupljen na istome mjestu. U pagodi Sule naznačen je dan te, u zagradi, sretan broj istog znaka.
„Najprije zagrabiš ovom zdjelicom malo vode, zatim zaliješ kipove, a na kraju udariš u gong“, objasnio mi je ukratko redovnik ili „redovnik“ – bio je odjeven kao svaki drugi budistički redovnik u Mijanmaru, ali mi je sumnju izazvala činjenica što je, nakon što me je svojevoljno uputio u tajne hodočašća i kratko informirao o Buddhinom životu, zatražio da mu platim tu nametnutu mi uslugu. Ne kažem da nije zaslužio. Jednostavno nisam to očekivala na osnovu dotad stečenog iskustva.
Do tada sam bila već proputovala gotovo sve ostale zemlje jugoistočne Azije i ni u jednoj nisam susrela budističkog redovnika koji je molio novac osim u slučaju blagoslova koji uključuje i vezivanje končane budističke narukvice oko ruke. No u Yangonu sam na ulici susrela i njegove kolege koji su primali isključivo novčane priloge kao milodar, dok se, recimo, u Luang Prabangu, u Laosu, prikuplja samo hrana.
Što se tiče njegovih uputa, napravila sam sve što mi je rekao. Devet sam puta zalila vodom Buddhin kip. Toliko je kvaliteta koje budisti nazivaju Buddhinim vrlinama – samo pretpostavljam da je to razlog; nažalost, nisam pitala zašto baš devet. Pet puta sam „okupala“ „zamorca“ i isto toliko sam puta udarila u obližnji gong. Kip životinje se zalijeva i u gong se udara kako bi se poželjelo svu sreću i sve najbolje svojim najbližima.
Udaranje u gong moj je „savjetnik“ uredno zabilježio mojim mobitelom. Slikao me i kad sam donirala za obnovu dijela pagode Sule i, u okviru iste donacije, putem ručnog vitla, podignula jedan kipić Buddhe do oltara prislonjenog uz središnji dio ove pagode.
Mijanmarsko zlato
Vjeruje se da Sule ima 2.600 godina, odnosno da je ova pagoda, s 46 metara visokom pozlaćenom stupom ili, u burmanskom, zedijem, čak starija od Shwedagona te da je izgrađena u vrijeme dok je Buddha još bio živ. Prema legendi, mjesto na kojem je podignuta bilo je domom jednoga moćnog duha (nata) čije je ime bilo Sularata. Ime pagoda duguje ili njemu ili činjenici da „sule“ zvuči kao burmanski izraz „su-way“, što znači sastajalište.
Britancima je u 19. stoljeću Sule poslužila kao točka oko koje su, u vrijeme redizajniranja grada, urbanistički isplanirali današnji Yangon. Navodno su se ovdje okupljali vladari i astrolozi kada se prije više od dva tisućljeća biralo mjesto izgradnje pagode Shwedagon. A sigurno je to da je Sule poslužila kao mjesto okupljanja mnogih aktivista koji su sudjelovali u protuvladinim prosvjedima 1988. i 2007.
Drugo je mijanmarsko zlato u Yangonu već spomenuta pagoda Shwedagon, smještena na brežuljku Singuttara. Zapravo je to glavna atrakcija u najvećem gradu Mijanmara i najsvetija budistička građevina u zemlji, koja se obilazi, kao i svi hramovi u Mijanmaru, bez obuće i čarapa te je, kako sam se i sama uvjerila, mjesto koje Burmanci posjećuju zajedno sa svojim obiteljima i prijateljima. Tijekom svog posjeta vidjet ćete, osim redovnika u tamno crvenim haljama, i više mijanmarskih budističkih redovnica, u roza haljama.
Središnji dio, stupa ili zedi, sačinjen je od oktogonalnog postolja i gornjeg dijela građevine u obliku zvona. Stupa je visoka oko 110 metara, prekrivena je s više desetaka tona zlata – prema nekim procjenama, riječ je o preko 40 tona. Sam vrh navodno vrijedi oko 3 milijarde dolara: ukrašen je tisućama dijamanata i drugim vrstama dragog kamenja, među kojima najveću vrijednost ima dijamant od 72 karata. Veličanstvena je to građevina koja najljepše blista kasno navečer ili rano ujutro.
Ja sam je posjetila u kasnijim jutarnjim satima, a u raskoši pagode uživala sam oko četiri sata. Nasreću, bila je u tijeku kišna sezona pa sam uspjela izbjeći opekline na tabanima: kišni oblaci u više su navrata prekrili sunce i tako ublažili vrelinu pločica na podu. Domaćini se jesu potrudili postaviti oko stupe tepih stazu, no užarene pločice nisam mogla izbjeći u trenucima kad sam poželjela istražiti druge, manje građevine Shwedagona ili približiti se, recimo, oltarima sa znakovima zodijaka koje sam već opisala.
Samosa, samo za nepce
Ulice Yangona manje su glamurozne, ali jednako zanimljive i vrijedne istraživanja. U onima koje su označene samo brojevima naći ćete, osim lokalaca i znatiželjnih mladih redovnica, živopisne tržnice s izvrsnom uličnom hranom, ali i sa specijalitetima koji vam, moguće je, neće biti baš atraktivni. U ovu drugu kategoriju spadaju, primjerice, prženi skakavci.
Od uličnih zalogaja ne propustite kušati takozvanu samosu. Riječ je o „burmanskom trokutu“ iz naslova. Nažalost, nisam jedina koja se sjetila usporedbe s Bermudskim trokutom. Za razliku od potonjeg, samosa je trokut užitka. Jelo je ustvari indijskog porijekla, ali se u Mijanmaru, osim kao brza hrana, ti prženi punjeni jastučići konzumiraju i narezani u pojedinim jušnim jelima i salatama.
Što se tiče sastojaka, tijesto ćete umijesiti od brašna, soli, vode, praška za pecivo i maslaca, uz dodatak, prema receptima koje sam našla, sjemenki začina ajwain. Punjenje je od krumpira i niza začina. Meni je uspomenu na te zalogaje dodatno začinila prodavačica koja je samo za moj objektiv, na nagovor svog kolege, zagrizla u jedan takav trokutić.
Ako se u Burmi zaželite slatkog, zatražit ćete „moun“, što je naziv za zalogaje koji se konzumiraju uglavnom uz čaj te se prave od kokosa, rižina brašna, tapioke, kokosova mlijeka i voća. Na uličnim štandovima možete naći i nešto „tekuće“, kao što je jelo „mohinga“, vrsta juhe od ribe i rižinih rezanaca.
Valja isprobati i jedno od jela koje sam ja svrstala u kategoriju hrane „kokoš i kokos“, što je česta kombinacija u jugoistočnoj Aziji. U Mijanmaru je to „ohn no khao swe“, što podrazumijeva rezance u umaku od curryja s piletinom i kokosovim mlijekom. Najpoznatija je salata „lephet thoke“, odnosno salata od listića čaja s narezanim kupusom, rajčicama, prženim grahom, orasima i graškom.
Vrlo je vjerojatno da će vam se sa svakim isprobanim jelom i viđenim čudom pojačati apetit i znatiželja, ali i želja da se ubrzo vratite u ovaj dio Azije, zemlju koja turistima nudi zlatne pagode i svakakve zgode koje vrijedi doživjeti i prepričati. (Napisala, fotografirala i pozirala: Tanja Škopac)
