Nogometne utakmice mojim prijateljima i meni jedinstvene su prilike za posjete državama i krajevima koje u normalnim okolnostima možda nikada ne bismo upoznali. Kada naši ljudi posjećuju Veliku Britaniju, većina se ne makne dalje od Londona, a Wales na zapadu otoka tek rijetki upoznaju.
Sva sreća da je Velika Britanija jedina država na svijetu koja ima čak četiri nogometne reprezentacije, pa sam u ožujku 2013. godine imao priliku prvi put posjetiti Wales.
U dane prije i poslije utakmice obično volimo posjetiti nešto po čemu je država domaćin ili regija poznata u svijetu, a u slučaju Walesa najzanimljivijim nam se učinila njihova rudarska povijest.
U Walesu danas više ne radi niti jedan rudnik, većina je pretvorena u muzeje, a mi smo odlučili posjetiti Blaenavon, gradić na jugu Walesa koji je 2000. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine kao primjer izvrsno očuvanog industrijskog krajolika iz 19. stoljeća s rudnicima ugljena, kamenolomima, primitivnom željeznicom, visokim pećima, i potpunim radničkim naseljem iz doba kada je Južni Wales bio najveći svjetski proizvođač željeza i ugljena.
Bleanavon je izgrađen oko željezare koja je otvorena 1788. godine, te kasnije i rudnika ugljena. Radničko naselje je u zlatno doba rudarstva imalo 20.000 stanovnika, ali nakon zatvaranja željezare 1900. godine i ugljenokopa 1980. godine broj stanovnika je stalno padao i danas tu živi samo starije stanovništvo.
Velški rudari ovjenčani su slavom u filmskom klasiku Johna Forda „Kako je bila zelena moja dolina (How Green Was My Valley) iz 1941. godine. Film je posebno emotivan za svakoga tko je ikada imao rudara u obitelji, a gradić Bleanavon neodoljivo podsjeća na rudarski grad iz tog filma. (Tekst i foto: Nenad Čakić)
