Vilinski dimnjaci, svemirska prostranstva, Kapadokija i ja

6.12.2020.

Kad je bal, nek' je balon

Prazan mokraćni mjehur jedna je od „stvari“ koje morate ponijeti sa sobom na let balonom. Tako kaže vrlo duhovita autorica teksta o tome kako se pripremiti za tu avanturu ako takav let planirate prvi put u svom životu. Ne govorim, nažalost, o sebi, već o Lauren Hubbell, kojoj ovim putem zahvaljujem na nasmijavanju.

Svoj prvi let balonom, nad turskim Göremeom, imala sam natašte. I praznog mjehura, naravno. U sat vremena trajanja leta vjerojatno sam i malo dehidrirala, budući da se nešto tjelesnih tekućina izlučilo putem očiju – u jednom trenutku sam, naime, zasuzila od dragosti i sreće. Između ostalog i zato što samo par tjedana prije, pa sve do trenutka penjanja u košaru balona, zbog proslavljenog virusa i blokiranja života širom svijeta, nisam očekivala da ću ove tužne i prilično beživotne 2020. godine moći si priuštiti slično iskustvo.

Letovi i izleti u doba pandemije

Međutim, jesam. I baš mi je bilo lijepo. Bio je to moj drugi posjet Turskoj, jedinoj zemlji koja je krajem rujna (i ne samo tada) bila spremna ugostiti (i) vlasnike hrvatskih putovnica bez predočenja negativnog rezultata na testu za Covid-19 i bez obavezne karantene. Ali je zato, u odnosu na Hrvatsku, u vrijeme mog posjeta imala strože epidemiološke mjere za sve u zemlji, domaće stanovništvo i ne tako brojne strane turiste.

Zaštitna maska za lice bila je obavezna i na otvorenom, a u kafiće, restorane, na vođene obilaske i slično nije se moglo bez prethodnog mjerenja tjelesne temperature na zapešću od strane ugostitelja, organizatora i drugih odgovornih osoba. Osim toga, u velikom broju lokala, gdje je to zbog veličine prostora i rasporeda stolova bilo potrebno, te na aerodromima, bila su označena sjedeća mjesta koja su morala ostati prazna, u skladu s mjerama distanciranja.

Osobama s povišenom temperaturom i simptomima koji se povezuju s Covidom-19 nije bio dopušten ni ukrcaj na avione Turkish Airlinesa, a ni na one s povezanim kompanijama, poput niskobudžetnog AnadoluJeta, kojim sam letjela za Kayseri, gdje se nalazi jedna od dviju zračnih luka u povijesnoj regiji poznatoj pod imenom Kapadokija. Na svim tim letovima prije ulaska u putničku kabinu dijelio se higijenski kit, odnosno hijyeni seti – pakovanje s dvije antiseptičke maramice i jednom maskom za lice.

Ista vrsta maramice bila je i dio sastojaka u papirnatoj vrećici u kojoj se na letu od Zagreba do Istanbula i natrag posluživalo jelo. Na letu za Kapadokiju nisam imala tu uslugu. Škartoc je dolazio u kompletu s jednom molbom: osobama koje su red od tri sjedala dijelile s još kojim putnikom nije bilo dopušteno da jelo konzumiraju u isto vrijeme kad i njihov (slučajni) suputnik.

Naravno, na meniju nije bilo ničeg kuhanog, već „samo“ sendvič i ostalo što ima smisla pakirati u slične vrećice. I što je sasvim dovoljno za povratni let koji u jednom smjeru traje oko dva sata te koji me je koštao manje od 140 eura (odabirom drugih datuma, mogla sam proći i za 30-ak eura manje). Cijena je bila akcijska, a najjeftiniji povratni let koštao je u vrijeme kad sam ja bukirala – polovicom rujna – manje od 100 eura.


Kad je bal, nek' je balon

Za put do Kayserija i svemirskih prostranstava Kapadokije te povratak u Istanbul izdvojila sam još 50 eura, iako i taj let zna biti jeftiniji, čak dvostruko. Što znači da sam ukupno u letove uložila nekoliko stotina kuna manje od iznosa koji mi je jedna avionska kompanija, par dana nakon što sam se vratila iz Turske, uplatila kao kompenzaciju za jedini avionski let koji mi je proteklih godina kasnio na području Europske unije, a koji sam bila platila oko 80 eura. Toliko danas, u vrijeme pandemije, iznosi standardni jednosatni let balonom na vrući zrak u Göremeu. U vremenima pr. k. (prije korone) to je iskustvo koštalo više.

„Balon ću spustiti ako mi platite“, našalio se pilot naše letjelice u trenutku kad se košara s nas šesnaestero putnika odvojila od zemlje. Priopćio nam je to par sekundi prije nego što nam je, u istom raspoloženju, pustio pjesmu „My Heart Will Go On“ iz filma „Titanic“. U Kapadokiji se balonom na vrući zrak leti u vrijeme izlaska sunca, odnosno kada to vremenske prilike dopuštaju. Želja mi je bila da letim već dan nakon dolaska u Göreme, ali je te srijede vjetar bio nepovoljan: brzina mu je bila veća od 15 kilometara na sat.

Srećom, želja mi se ispunila idućeg jutra, odnosno prvog dana listopada. A bila bi baš fora da sam iskustvo ponovila 21. studenog. Zabilježeno je da je na taj dan 1783. godine izveden prvi slobodan let balonom, kojim su letjeli i upravljali ljudi. Piloti su bili Francuzi Jean-François Pilâtre de Rozier i François Laurent d'Arlandes, koji su tom prilikom u 25 minuta prešli oko 9 kilometara iz središnjeg Pariza do njegovih predgrađa i sletjeli, kaže jedna internetska stranica koja promovira letove u Kapadokiji, u vinograde, gdje su zajedno „sa začuđenim seljacima nazdravili pjenušcem“.

Takvom zdravicom završavaju i neki, vjerojatno malo skuplji, letovi balonom u ovom dijelu Turske, gdje su se prvi turistički letovi balonom održali 1991. Moj nije tako završio. Na kraju leta dobili smo tek potvrdu o tome da smo s uspjehom položili putnički let balonom. Doduše, nismo ni sletjeli u vinograde. Već u polje s bundevama, od kojih se, zamislite, nijedna nije pretvorila u kočiju. Tako da smo se u svoje hotele vratili istim kombijem koji nas je oko dva sata prije i dovezao na mjesto polijetanja.

Iznad golubljeg gnijezda

A kako izgleda čitavo iskustvo? Tura je meni počela nešto iza pet sati ujutro. Osim leta i certifikata, uključuje i prijevoz iz hotela do ravnice iz koje se polijeće i natrag do smještaja. „Punjenje“ balona trajalo je oko 15 minuta, a sve je spremno za ukrcavanje kada se balon „uspravi“. Košara nema vratašca, kao što sam ja, iz ne znam kojeg razloga, očekivala, već se u nju morate popeti pomoću nekoliko otvora za stopala na samoj košari. Ne znam ima li i balona koji su prilagođeni za osobe s invaliditetom.

Osoblje zaduženo za pripremu balona za polijetanje, koje ujedno balon „dočeka“ i pri slijetanju, ponudit će vam mogućnost da se popnete i pomoću manjih ljestvi, što mi se, zbog neravnog terena, učinilo kompliciranijim, a i pridržat će vam i torbe u slučaju da ih, kao i ja, imate previše. Nakon ukrcavanja putnika, nečega što je izgledalo kao dodatne provjere tehničke ispravnosti balona te otpuštanja konopaca kojima je balon bio privezan za zemlju, let je mogao početi.

Letjeli smo do 900 metara u visinu. To je maksimum dopušten za turističke letove balonom u Kapadokiji, potvrdio je naš kapetan. Ionako nadnaravna mjesta koja ovdje možete posjetiti dok ste „prizemljeni“, poput Doline golubova, Doline ljubavi, Crvene doline, ali i starog dijela Göremea, iz ptičje perspektive u vrijeme svitanja izgledaju još manje ovozemaljska. A budite sigurni da vas iz hotela u gradu okom i objektivima prate i oni koji su balonom letjeli dan prije. Ili će to, ako budu imali sreće, učiniti narednih dana.

Jer dogodi se da su vremenske prilike nepovoljne za let balonom više dana zaredom. U zimskim se mjesecima leti još i rjeđe. Stoga valja planirati boravak od barem četiri dana. Sadržaja vam neće nedostajati. A ako se odlučite za jedan od mnogobrojnih „špiljskih hotela“, imat ćete dovoljno vremena da uživate u svom smještaju, od kojeg ćete se pred odlaskom iz Göremea ili nekog od obližnjih gradova teško rastati.


„U tim špiljama nekoć je živjelo domaće stanovništvo, a danas ondje živite uglavnom vi, turisti“, kazao je Ozzie (ovako sam ja odlučila napisati njegovo ime), turistički vodič s kojim sam imala dvije ture u ovom dijelu Turske, dok je mojoj grupi od pet ljudi govorio o takozvanim „vilinskim dimnjacima“, u turskom poznati pod imenom „peri bacalari“. Riječ je o stijenama vulkanskog porijekla koje su oblikovane erozijom, odnosno prirodnim procesima koji su otpočeli prije više milijuna godina. Visina im može prelaziti i 40 metara.

Na njihov su današnji izgled utjecali i ljudi. Vodiči će vam tako reći da su među prvima bili progonjeni kršćani, koji su, sklanjajući se od svojih progonitelja na području današnjega Göremea, vrlo rano otkrili da je materijal od kojih su vilinski dimnjaci sazdani, točnije tuf (mješavina pepela, lave i blata), dovoljno mekan da se oblikuje u stambene svrhe ili u sigurna skloništa. A u novije vrijeme neki poduzetni pojedinci shvatili su da ih se može pretvoriti i u hotelski smještaj.

U pojedinim slučajevima uz nadogradnje koje nisu baš poželjne za oko, a ni za jedno područje koje je (od 1985.) pod zaštitom UNESCO-a. Pročitala sam, doduše, da ima ljudi koji ih još koriste kao nastambe, a na svoje sam se oči uvjerila kako služe i kao dućani, ugostiteljski lokali, pa i smočnice. Neka su od tih čuda prirode ostala dom samo golubovima, koji su se ovdje uzgajali i radi gnojiva, ali i za boje fresaka u nekadašnjim crkvama – i za to se koristio izmet te ptice. Danas su golubovi „najzastupljeniji“ u dolini koja je po njima dobila ime te koja spaja grad Uçhisar s Göremeom.

Selimo u Selime

Ja ću je pamtiti i kao mjesto na kojem sam zasmetala jednom bračnom paru iz Istanbula koji je svoj medeni mjesec odlučio provesti u Kapadokiji. „Vjenčali smo se još na proljeće, ali zbog virusa i zaključavanja morali smo odgoditi put“, objasnili su mi ti divni ljudi nakon što smo u Uçhisaru zajedno prešli oko stotinu metara od oko četiri kilometra dugog puta između spomenuta dva grada.

Na moje pitanje mogu li ih pratiti kako ne bih morala baš sama kroz dolinu u kojoj u trenutku našeg posjeta nije bilo drugih ljudskih bića odmah su odgovorili potvrdno, uspješno obranivši reputaciju Turaka kao iznimno gostoljubivih domaćina, koji vjeruju kako goste valja tretirati kao da ih je sam Bog poslao. Naše je druženje ipak trajalo kratko: oni su svoje odustajanje od staze opravdali umorom, ja lokvama i blatom koji bi me zbog kišne noći vjerojatno bili pratili sve do Göremea.

Po čemu možemo zaključiti da nitko od nas troje ne bi prošao na razgovoru za posao za trgovca na povijesnom Putu svile, koji je prolazio i ovuda. Kao što dokazuje nekadašnji samostan Selime, koji se oblikovao nekoliko stotina godina te potječe iz 8. ili 9. stoljeća. Riječ je o najvećoj vjerskoj građevini u Kapadokiji, u čijim su vilinskim dimnjacima prvi „graditelji“ uredili i katedralu s freskama. Poslije 11. stoljeća ovaj kompleks služio je i kao karavan-saraj, jedno od onih odmorišta (skloništa) u kojima su trgovci, zajedno sa svojim životinjama (devama u ovom slučaju), imali besplatan smještaj i hranu nekoliko dana.

„Ovdje bi se trgovci zaustavljali i odmarali ili sklanjali od nevremena na svom putu iz Kine prema Zapadu“, rekao nam je Ozzie prije nego što smo se po strmim stepenicama počeli penjati do stijena koje su ovdašnji „trogloditi“ nekoć davno prilagodili svojim potrebama. Naravno da mi nakon spominjanja Dalekog istoka i zamišljanja posjetitelja iz mog omiljenog dijela svijeta osmijeh više nije silazio s lica. Ozzie je ponudio i dopunsku informaciju o tome da je nekadašnji manastir poslužio i kao nadahnuće za scenografiju za Ratove zvijezda.

Pošto smo obišli sva bezopasna i lako pristupačna udubljenja u stijenama i nakon što smo se nekoliko minuta divili nevjerojatnom pogledu na okolicu, krenuli smo prema kanjonu Ihlara, gdje smo razgledali još jednu nekadašnju crkvu u podzemlju, sagrađenu u doba progona kršćana, te se prošetali uz rijeku Melendiz, ali samo dijelom kanjona, čija je ukupna dužina 14 kilometara. Predahnuli smo u jednom „plutajućem“ lokalu, sa „separeima“ na vodi, gdje sam uživala u turskoj kavi i svjedočila paničnom trčanju i plivanju jedne patke koja je nastojala pobjeći od svojih „prijateljica“ željnih hrane koje se ona uspjela dočepati.