Došla je ura da se i na ovim stranicama pojavi… Kamakura. Ovaj je grad smješten u prefekturi Kanagawa, dijelu Japana čije ćete ime prepoznati barem zahvaljujući Velikom valu Katsushike Hokusaija, ako već niste imali tu sreću da to bude na temelju iskustva i posjeta. Od Tokija je udaljen šezdesetak kilometara ili otprilike sat vremena vožnje vlakom. I pravi je bombončić, u što sam se u posljednje tri godine uvjerila u više navrata. Vidjet ćemo hoću li to svoje oduševljenje uspjeti prenijeti ovdje riječima.
Već kad smo kod besjede, moram reći da u jednom dijelu slijedi sadržaj koji sam izvorno napisala na talijanskom za dnevnik „La Voce del popolo“. No ima i jako puno dodataka i prilagodbi, budući da prostor na ovim stranicama to dopušta, a o Kamakuri se može baš mnogo reći i napisati. Ako tome pridodate vlastite doživljaje, ovo mjesto, nekadašnja prijestolnica Japana, moglo bi se pretvoriti u beskrajnu priču, poput one s Falkorom, zmajem koji je simbol sreće i nadanja iz poznate knjige i, vjerojatno, još poznatijeg filma koji u naslovu nose taj isti beskraj.
Njega sam se sjetila i dok sam u travnju prošle godine s plaže Shichirigahama u Kamakuri promatrala Fuji u bojama zalaska sunca. I u tom je trenutku, kao u mnogim drugim prilikama, ta vulkanska planina bila djelomično prekrivena oblacima, među kojima je najduži imao oblik koji je mene podsjetio upravo na zmaja. Što sam sebi pojasnila kako je to neizbježno s obzirom na nadnaravnu ljepotu koja zna odvući u neka nestvarna prostranstva, a i budući da je u tijeku po lunarnom (kineskom) kalendaru tada bila godina zmaja. Bilo je to četiri dana prije povratnog mi leta u Europu. „Kako da se ja sad vratim?!“, bila je, u prijevodu s labinjonskega, moja misao. Neizbježna. Razumjet će oni koji su imali prilike boraviti u ovom dijelu svijeta. Ili barem većina njih, ili pak veći dio onih koji putuju i odabiru odredišta ne povodeći se trendovima, već isključivo vođeni svojim preferencijama, svojim kokorom, što u japanskom nije samo srce, već kombinacija srca, uma i duha... A možda takva ljubav (s)nađe i pokojeg „trendy“ posjetitelja.
Okus ljubavi
Shvatio bi taj feeling, sigurna sam, Lafcadio Hearn, pisac i novinar grčkih i irskih korijena, poznat prije svega po svojim zapisima o Japanu s kraja 19. i početka narednog stoljeća. Rođen 1850., u Zemlju Izlazećeg Sunca zakoračio je prvi put kad je imao 40 godina. Tu se zadržao, pa i preminuo, i to već 1904. godine. Naravno da se u njegovim djelima spominje i Kamakura, koja je, kako rekoh, jedna od drevnih prijestolnica Japana: bila je sjedište šoguna, vladara Japana, od kraja 12. stoljeća do 1333., nakon što je Minamoto no Yoritomo u ovom gradu uspostavio svoj šogunat, vojnu nasljednu vlast, čime je započelo feudalno doba u Japanu.
U isto vrijeme, u japanskoj povijesti poznato i kao razdoblje Kamakura, svoj je procvat doživio zen budizam, uvezen iz Kine. Jedan od glavnih hramova zen budizma u Kamakuri nalazi se kraj željezničke stanice na sjeveru grada, Kitakamakure. Riječ je o Engakujiju, gdje se nalazi posljednje počivalište i Yasujiroa Ozua, poznatog redatelja čiji su radovi nadahnuli Wima Wendersa, autora meni jako dragog filma, „Perfect Days“. Ozu je, kažu majstori od filmskog zanata, svojim opusom inspirirao još jedno recentno ostvarenje, „Okus ljubavi“ (The Taste of Things) vijetnamsko-francuskog redatelja Trần Anh Hùnga. U Kamakuri je pokopan još jedan legendarni redatelj, Akira Kurosawa, čiji se grob nalazi na groblju hrama Anyoin. Međutim, na fotografijama koje se najviše koriste u turističkoj promociji Kamakure najčešće ćete vidjeti hram Kotokuin, odnosno njegovu skulpturu Velikog Bude, Daibutsua, čijim je izrazom lica bio oduševljen i spomenuti Lafcadio Hearn.
„Enchanting smile of the East“, napisao je Hearn u opisu ovoga Velikog Bude, koji, osim tog očaravajućeg osmijeha Istoka, kako stoji i u knjižici s podacima o Kotokuinu i Daibutsuu koju sam kupila u istom hramu, ima i oči boje safira, ali i obraze s tragovima pozlate. Dosad sam ga uživo vidjela dvaput, u jesenjem i proljetnom ruhu, s time da sam u travnju 2024. malo zakasnila za najpopularnije sorte trešnjinih cvjetova: u cvatu je u sklopu kompleksa još bilo jedno stablo kasne trešnje, yaezakura, s višeslojnim laticama, a živahnije su bile tek procvjetale azaleje. Drugi posjet hramu nije mogao izostati budući da prvi put, 2022., zbog tada još uvijek važećih restrikcija uvedenih zbog koronavirusa, nisam mogla posjetiti i unutrašnjost kipa Velikog Bude. Taj je dio hrama tada bio zatvoren.
A upravo se ulaskom u taj skučeni prostor, za što je potrebno izdvojiti neznatnu količinu novca (dakle, dodatne jene uz kupljenu ulaznicu za hram), dobiva, kaže spomenuta knjižica, dobar uvid u sofisticirane tehnike lijevanja kojima je stvorena ova skulptura od bronce. Povijesno djelo „Azuma kagami“ navodi 1252. kao godinu početka gradnje Velikog Bude, koji je visok 11,3 metara, odnosno više od 13 metara s postoljem, a težak 121 tonu.
O sastancima i rastancima
Stariji je pak kip božice milosti Kannon u hramu Hasedera, koji je nastao u isto vrijeme kad i skulptura što predstavlja isto božanstvo smještena u istoimenom hramu u prefekturi Nara. Posjetila sam i to mjesto, u gradu Sakurai, toponim čije bi značenje bilo „zdenac trešnjinih cvjetova“, kojemu ću se, nadam se, vratiti u nekom od idućih osvrta na Japan. Još se više nadam fizičkom povratku tom hramu, koji sam obišla u studenom 2024., a posjet mi je bio neuobičajeno dug, barem sudeći prema reakciji mlađeg redovnika koji je dežurao na ulazu u trenutku mog dolaska i odlaska. „So many hours…“, rekao je, primijetivši me na izlazu, nakon obilaska od otprilike tri sata. Je, puno sati, a bila bih ostala i duže da se nisam morala vratiti u Osaku.
Teško mi je pao i odlazak iz sestrinskog hrama u Kamakuri, doma Kannon koja je, dakle, prema legendi, izrađena u 8. stoljeću u mjestu Hatsuse, u prefekturi Nara, poput njezine „sestre blizanke“, ali je bačena u more uz želju i nadu da izroni na nekom drugom kraju zemlje i da pomogne drugoj zajednici. Nakon 15 godina dospjela je do Kamakure. I to možda upravo do plaže s koje sam se, sad već u više navrata, divila Fujiju. Prvo „ukazanje“, ono iz travnja 2024., dogodilo mi se nakon kraćeg boravka u Fujiyoshidi, jednom od gradova koji se pohode upravo zahvaljujući lijepim pogledima na Fujisan i čije već samo ime govori o njegovoj geografskoj bliskosti spomenutom vulkanu.
Ostatak imena, Yoshida, sastavljeno je pak od znakova koji se prevode sa „dobra sreća“ i „rižino polje“. Raščlanjujem i dijelim te informacije samo zato da mogu reći kako u spomenutom gradu sreće nisam imala s vidljivošću, odnosno vremenskim prilikama, koje mi nisu dopuštale „razotkrivanje“ Fujija. „Možda je ovakav Fuji, pokriven oblacima i obavijen maglom, baš ona verzija koja je namijenjena samo tebi. Već se na to može gledati kao na nešto posebno“, napisao mi je jedan pratitelj na društvenim mrežama, iz Japana, vjerojatno u nastojanju da ublaži moje moguće razočaranje viđenim, možda ne želeći da oblaci i magla bace sjenu i na moju zanesenost Istokom. Koja je, međutim i naravno, ostala i više nego postojana… Prvi dio poruke bio je još zanimljiviji. Isti me je korisnik društvenih mreža, naime, podsjetio na japanske filozofske, umjetničke i estetske pojmove kojima se slavi nesavršenost i očima skrivena ljepota, odnosno privlačnost nečega što se može samo naslutiti i što iziskuje moć promatrača da vidi dublje ili dalje od „ponuđenog“. „Poput Mjeseca iza oblaka, voljena osoba iza paravana za presvlačenje, pa tako i Fuji prekriven oblacima i maglom“, objasnio je, aludirajući pritom (i) na pojam „yūgen“.
Pink carpet
Naknadno sam naučila kako su mi u trenutku čitanja poruke, kao obožavateljici (stranih) jezika koju zabavlja otkrivanje značenja nepoznatih riječi i termina, ali i pojašnjenja zahvaljujući kojima sve sjeda na svoj mjesto, oči, vrlo vjerojatno, zasjale sjajem koji bi u svijetu japanske onomatopeje, ali i animiranih filmova, bio nazvan kira-kira. „Zvuk #čarobnogživota“, zapisala je, upravo s hashtagom ispred „magiclife“, Polly Barton u svom djelu „Fifty Sounds“: još jedna prevoditeljica opčinjena ovim dijelom našeg planeta, koji i nakon naučenog jezika ostaje prilično nedokučiv. Sigurna sam da sam sa sjajem u očima, i uz zvuk prelaska običnog, ili, točnije, nešto običnijeg, trenutka u (pravu) čaroliju, promatrala i pink carpet na koji sam u šetnji Kamakurom tog travnja gotovo zakoračila.
Ružičasti sag činili su cvjetovi i latice stabala trešnje uz prvi torii, glavni ulaz, šintoističkog svetišta Yakumo, uz čije ćete ime naći pridruženu riječ „jinja“, što označava upravo ovakvu vrstu sakralne građevine. U ulici u kojoj se nalazi ova ljepota našla sam se sasvim slučajno. „'Yaezakura' se koristi kao ime za vrste trešnjinih cvjetova s više slojeva latica“, priopćila mi je mlada žena koja je kod spomenutog toriija imala zadatak da pomete taj magični pink carpet, zahvaljujući kojem sam odletjela u još jedan trenutak kira-kira. A i srce mi je „govorilo“ doki-doki ili možda kyun, što je još jedan djelić svijeta japanske onomatopeje, u kojem ne nedostaju ni ovakvi izrazi za osjećaj ljubavne zanesenosti. Naučila sam ih puno prije tog travnja 2024., zahvaljujući spisateljici Lauri Imai Messina.
Vjerojatno mi je i uronjenost u ljepotu nedorečenosti i u divno pojašnjenje ponuđeno mi putem društvenih mreža (eto, znaju one biti i korisne) dopustila da si zamislim kako je taj „tepih“ izgledao prije nego što je latice i cvjetove pomela metla. Više sati poslije Yakuma našla sam se pred hramom Jochiji, gdje je kira-kiru u mojim očima ovjekovječila, na svoju vlastitu inicijativu, ljubazna gospođa koja je tog dana bila zadužena za prodaju ulaznica za ovaj kompleks. Radi se o jednom od takozvanih pet velikih hramova zen u Kamakuri, koji sam za svog prvog posjeta ovom gradu bila tek „okrznula“, i to na putu prema stazi koja kroz šumske i brdovitije predjele Kamakure vodi do Velikog Bude te koja mi je istom prilikom, iz nekog razloga, bila logičniji odabir od ceste i asfalta, odnosno od kraćeg i daleko jednostavnijeg puta, ali definitivno i nešto manje kira-kirastog. Jer, zašto (samo) turistički kad može avanturistički.
Totalna opijenost
I što poučnije, a time i zdravije za um, srce i tijelo. Među podacima koji se navode u vezi s budističkim hamom Jochiji jest i onaj o tome da je u kompleksu neko vrijeme boravio i redatelj Ozu, čiji se grob nalazi, kako napisah, u Engakujiju: natpis koji je odabrao za nadgrobnu ploču kaže „mu“ (無), što bi bilo „ništavilo“, „praznina“, „nepostojanje“. Tako se „zvao“ i moj japanski šešir koji je, na moju žalost, nestao, u ništavilu, u Trstu, ponajprije zahvaljujući i tome što je sad već jako velik dio mene zapravo u istočnoj Aziji, gdje se ipak ne krade baš toliko i tako bezobzirno. No paziti se mora i u tom dijelu naše kugle, pogotovo ako su u blizini turisti iz nekih drugih krajeva svijeta.
Nema, dakle, općenito govoreći, toliko bezobzirnosti ili teško objašnjive pakosti, ali to ne znači da u Kamakuri nema aktivnosti koje će vam na prvu djelovati sumnjivo. Poput, recimo, pranja novca koje se promovira u svetištu Zeniarai Benten. No, bez brige, to govorim vama koji ste dobro odgojeni i ispravnih vrijednosti, riječ je o sasvim legalnoj aktivnosti i doslovnom pranju novčanica i kovanica, čime ćete, kažu, povećati svotu novca kojom raspolažete. Svakako se okušajte u ovom pranju. Zanimljivo, ne i sumnjivo, bilo mi je shvatiti da sam već za vrijeme prvog posjeta Kamakuri, iako nedovoljno informirana o svim čudima ovoga grada, ali, naravno, vođena svojim kokorom, osjetila potrebu da, shvatite to opet doslovno, malo skrenem s puta i… prođem kroz glavna vrata hrama Tokeiji.
Možda su me privukle i stepenice koje vode do istih vrata, kroz koja je do druge polovice 19. stoljeća prošlo više žena. Ovo je mjesto, službeno dio prije spomenutoga hrama Engakuji, do 1870-ih, odnosno do uvođenja potrebnih zakona o razvodu, služilo kao utočište žena koje su bile zlostavljane u braku. Prema nekim izvorima, nakon što bi ovdje boravile tri godine, smatralo bi se da su ostvarile svoje pravo na razvod.
I taj je hram bliži željezničkoj stanici Kita-Kamakura nego onoj središnjoj, koja nosi samo ime grada te s koje polazi tramvaj linije Enoden, što vodi ne samo do Velikog Bude, već i do plaže Shichirigahama te, uz malo sreće i ne previše oblaka, i do nezaboravnog pogleda na Fuji. U drugoj polovici travnja, a vjerojatno i u dijelu svibnja, u šetnji gradom naići ćete na jednu drugu vrstu fujija: govorim o gliciniji, koja se u japanskom zove „fuji“. Ima je i u kompleksu svetišta Tsurugaoka Hachimangu, u hramu Hase, a pratit će vas i na putu prema Hokokujiju i njegovoj šumi bambusa, gdje će vas možda, kao i mene, na dnu šalice, nakon ispijene matche, „pozdraviti“… srce.
Moj gotovo imenjak Tanjiro Kamado, lovac na demone iz serijala „Demon Slayer“ i ne samo odatle, zna da su glicinije ljubičaste boje iznimno korisne u borbi protiv spomenutih stvorova, a chef Hirohiko Shoda, koji uživa veliku popularnost u Italiji, u svojoj knjizi „Ichigo ichie. La via della felicità“ (Mondadori), kaže kako se ljubičastim glicinijama, prevedeno s japanskog jezika cvijeća, hanakotoba, poručuje „opijen(a) sam ljubavlju“. Dakle, ako vam se one nađu na putu, sasvim je logično da budete „pozdravljeni“ i zelenim matcha srcem. Logično je i retoričko pitanje koje mi se sada nameće. A ono glasi: i, kako da se ja sad NE vratim?!. (napisala i snimila: Tanja Škopac)
