U Japanu je druga polovica svibnja i početak lipnja razdoblje školskih izleta i vjenčanja. Tako je meni izgledalo za vrijeme moga ne tako davnog boravka u Zemlji Izlazećeg Sunca, gdje sam već prvih dana u Tokiju znamenitosti često obilazila u društvu brojnih školaraca, nailazeći svako toliko i na mladence koji su kao pozadinu za svoje fotografije s vjenčanja željeli imati i mjesta koja su vrlo popularna i među turistima. Na vjenčanja sam tako, nenamjerno, upadala tijekom obilaska pojedinih hramova, kao što su Sensō-ji i Meiji-jingū. Tu sam upoznala komadić tradicionalnog Tokija, koji je do 1868., i trenutka kad je ovogodišnji domaćin Ljetnih olimpijskih igara postao prijestolnicom Japana, bio grad po imenu Edo. A do te prošlosti putovala sam prometalima i ulicama iz budućnosti.
„To je taj“
Uvid u tehnološko stanje ove nacije dobila sam već po slijetanju u zračnu luku Narita, koja je s više od šezdeset kilometara udaljenim glavnim gradom Japana povezana, među ostalim, najbržim vlakom nakon takozvanih vlakova metaka, odnosno shinkansena – to se čudo tehnologije zove Keisei Skyliner. U svibnju 2019. karta u jednom smjeru za ovu „nebesku liniju“ koštala je oko 25 američkih dolara.
Kupila sam je i ja, ali sam, nažalost, skylineru samo mahala iz drugog prijevoznog sredstva, običnijeg, manje udobnog i manje brzog vlaka podzemne željeznice, čije je vrijeme polaska s aerodroma bilo par minuta prije skylinera. Nisam bila jedina koja je te večeri bila u takvoj situaciji. Do posljednje stanice, Ueno, preko puta mene sjedila su dva muškarca iz njemačkoga govornog područja koji su u trenutku kad je pored nas protutnjio Skyliner zaključili „E, to je taj“.
Srećom, ukrcavanje na krivi vlak na aerodromu ostala je jedina takva greška koja mi se dogodila tijekom dvotjednog boravka u Japanu. Nešto je moralo poći krivo nakon vrlo dugog, 17-satnog leta iz Zagreba, prvi dio kojeg, do Dohe, nije bio nimalo lak. Pamtit ću ga kao (dotad) najdramatičnije letačko iskustvo u životu i kao let na kojem je zbog žešćih turbulencija vrisak ispustila jedna od domaćica zrakoplova.
Ali i kao prvi let u životu na kojem sam, zahvaljujući i problemima s ventilacijom u kabini, dio svoje večere ostavila u ne jednoj, nego čak dvije od onih, pogađate već kakvih, vrećica. Nakon toga, let od Katara do Japana bio je mačji kašalj, usprkos tome što je trajao oko 11 sati.
O, moja Sanja
Sve sam to prihvatila kao statističku neminovnost: poslije brojnih letova i putovanja u Aziju, moralo je doći i do malo drame. Koja nije bila toliko strašna da požalim zbog svoje odluke da upoznam i ovaj dio Azije fantAzije. Ili da, ne daj Bože, odustanem od ovoga dijela svijeta. Optimizam me nije napuštao ni poslije ukrcavanja na krivi vlak, a ni nakon što sam, po dolasku na stanicu Asakusa, u istoimenoj tokijskoj četvrti, shvatila da nemam pojma kojim ulicama moram ići da dođem do svog smještaja.
Da uličice u ovom dijelu Tokija, najveće svjetske metropole, ne poznaju ni oni koji ovdje stanuju, potvrdili su mi dečki i cure koje sam, s obzirom na to da se nisam mogla spojiti na besplatni WiFi, zamolila da mi pomognu oko orijentacije i da me upute u dobrom smjeru. Nisu znali gdje se točno nalazi moj guesthouse, ali su mi zato pozvali taksi kojim sam nakon desetak minuta vožnje, tijekom koje je taksist na semaforima isključio taksimetar (!), stigla do željenoga kućnog broja u tom kompliciranom dijelu Asakuse.
Napokon sam se mogla opustiti, odmoriti i planirati svoj prvi dan u Tokiju. A plan je bio da prvog jutra posjetim hram Sensō-ji, koji je nekih 600-tinjak metara udaljen od guesthousea u kojem sam bila odsjela. Što sam i učinila, odmah nakon što sam u jednoj od robnih kuća japanskoga maloprodajnog lanca „Donki“, odnosno „Don Quijote“, kupila adapter koji mi je bio potreban za punjenje mobitela i fotoaparata.
Poklopilo se da je moja japanska avantura počela baš u vrijeme popularne svetkovine Sanja Matsuri, koja se u Asakusi održava trećeg vikenda u svibnju, kada se u ulice u okolici hrama Sensō-ji i obližnjeg svetišta Asakusa (koji je poznat i kao Sanja – što znači „tri svetišta“), od petka do nedjelje, slije, kažu poznavatelji prilika, oko dva milijuna ljudi, među kojima i posjetitelji iz različitih krajeva Japana te iz inozemstva.
Riječ je o jednom od tri šintoistička festivala u Tokiju, za vrijeme kojeg „domaći“ ljudi sudjeluju u procesijama te istim ulicama u Asakusi, među kojima su i one inače najprometnije zatvorene za promet, nose prijenosna svetišta koja se u japanskom zovu mikoshi.
Paradiranje sa stilom
Time se odaje počast osnivačima hrama Sensō-ji, braći Takenariju i Hamanariju Hinokumi, te njihovu prijatelju (po nekim izvorima, suradniku) Matsuchiju Hajinou. Sve se to odvija drugog i trećeg dana ove fešte. Sudionike, odnosno nosače i nosačice prijenosnih oltara, prepoznat ćete po tome što na sebi imaju tradicionalnu odjeću, koja podrazumijeva yukatu, ljetni kimono.
Neke inačice tog ogrtača koje sam vidjela na Sanji bile su dovoljne duge da pokriju samo stražnjicu, a ispod je dobar dio muškaraca imao tek nešto što je meni nalikovalo kratkim hlačicama ili donjem rublju. Navodno zna biti i onih koji za tu priliku požele biti razodjeveni poput sumo boraca. Žene među njima ne otkrivaju toliko.
Prvog dana ove svetkovine procesija, u kojoj sudjeluju i svirači na tradicionalnim instrumentima, završava ispred spomenutog hrama i svetišta, i to tradicionalnim plesom i molitvom za dobru žetvu i obilnu godinu. Nakon čega ne može izostati posjet samom hramu Sensō-ji, koji je veličanstven i danju i noću.
Najstariji je to hram u Tokiju. Sagrađen je u 7. stoljeću, oko tisuću godina prije početka posljednjih 260 godina vojne diktature, odnosno šogunata, tijekom kojih je Tokio, tada poznat kao Edo, iz manjeg mjesta postao jedan od najvećih gradova u svijetu. Današnje građevine koje čine ovaj hram podignute su nakon što je kompleks uništen, zajedno s većim dijelom Asakuse, u Drugom svjetskom ratu.
Hram je nastao kao svetište za kip Kannon, budističke božice milosrđa, koji su braća Hinokumi pronašli u obližnjoj rijeci Sumidagawa. Kip nećete ovdje vidjeti. Prema informacijama koje sam našla, on vjerojatno ni ne postoji. No to ne sprečava hodočasnike da u velikom broju pohode ovaj hram. I da usput provjere kakvu im sreću bogovi prognoziraju u zdravlju, poslu, ljubavi i životu općenito.
Bogovi i borovi
A to će vam otkriti omikuji, odnosno komad papira s tekstom iz kojeg ćete iščitati čemu se možete nadati. Prognoza ima cijeli jedan niz, od najbolje do najgore, te su, barem u ovom hramu, pisane na japanskom i engleskom. Što ćete izvući, to ovisi o broju ispisanom na štapiću koji će ispasti iz metalnog tuljca koji morate protresti i kojim se možete poslužiti čim donirate 100 jena.
Na štapiću je, znakovima pisma kanji, naznačen broj pretinca koji vam je dosuđen i iz kojeg izvučete „svoj“ listić. Ako vam je prognoza loša, kao što su bile obje moje, papirić ćete presaviti i zavezati oko šipki koje su za to postavljene u blizini hrama. U nekim hramovima njihovu ulogu imaju borovi. Smatra se da, ako to učinite, loša sreća ostaje na tom mjestu. Ako vam (se) dobro piše, papirić ćete ponijeti sa sobom.
Mene je, usprkos nepovoljnim prognozama, tog dana sreća ipak pratila. Svjedok je i moj vodič i suputnik, Lonely Planet, koji kaže da u hramu Meiji-jingū samo posjetitelji sretne ruke ovdje vide tradicionalnu svadbenu povorku. A upravo to se meni dogodilo. Bilo je rano poslijepodne, negdje oko 14 sati, kad sam stigla u Meiji-jingū, taman na vrijeme da čujem udarce u veliki bubanj kojima se, dvaput dnevno, poprati obred prinošenja hrane božanstvima koja se ovdje štuju. I na vrijeme da fotografiram svatove.
Od omamorija do Shibuye i Super Marija
Sve je govorilo u prilog tome da mi sreće ne manjka. No za svaki slučaj, a i u pokušaju da poništim nepovoljne prognoze koje sam izvukla u hramu Sensō-ji, ovdje sam, poput mnogih Japanaca u tom trenutku, kupila omamori, platnenu vrećicu s molitvom, veličinom nalik mirisnim vrećicama, koja donosi sreću. I za koju se vjeruje da će imati nekog efekta samo ako ju se (vrećicu) ne otvara.
U ponudi je bilo svakakvih omamorija, s natpisom „za sreću“, što sam ja odabrala, onih za „sreću na ispitima“, budući da je broj učenika u obilasku hramova bio popriličan, za „sretan put“, pa i za sklad u braku te sigurnost u prometu. Omamori za posljednju problematiku mogao bi biti vaš izbor ako Tokio odlučite obići u go-kart autima prerušeni u Super Marija.
Najam takvih vozila i sve opreme koja s njima dolazi, uključujući i kostime fiktivnih likova iz video igrica, samo je jedna od „pomaknutijih“ ponuda u Tokiju, a skupinu ljudi koja je to odabrala vidjela sam, i objektivom uhvatila na djelu, na najprometnijem raskrižju na svijetu u četvrti Shibuya.
Ocjenjuje se da u vrijeme najvećih gužvi preko popularnih Shibuyinih pješačkih prijelaza prijeđe između tisuću i 2.500 ljudi! Uzgred rečeno, obližnja, istoimena stanica dnevno bilježi više od 2,4 milijuna putnika. No nema tu kaosa, već samo (nepisanog) pravila da se pri prelasku ceste, kao i, primjerice, dok hodate po nogostupima, držite lijeve strane.
A i ako vam se dogodi da na to pravilo zaboravite, od domaćih nećete dobiti prijekornih pogleda, pa ni kritike. Nelagodu biste u Japanu mogli osjetiti jedino zbog pretjerane ljubaznosti Japanaca. Isti „problem“ imala sam nedavno i u Kini, s Kinezima. No vratimo se na Shibuyine zebre, koje sam prelazila šest puta. I pritom se baš dobro zabavila.
Osim autića Super Marija i velikog broja ljudi, ovdje me dočekalo snimanje za jedan časopis: model je bila mlada žena u vjenčanici. Naravno da nisam propustila fotografirati brončani kip popularnog psa po kojem je nazvan Izlaz 8 stanice Shibuya, Hachikō.
Hachikō je živio u prvoj polovici 20. stoljeća, a poznat je po tome što je svakog dana na ovoj stanici čekao da se njegov vlasnik, profesor Ueno, vrati s posla. To je nastavio raditi i devet godina nakon što je profesor Ueno iznenada preminuo na poslu. Spomenik je podignut 1934. Hachikō je uginuo godinu dana poslije.
Japanske palačinke i ramen za plakanje
U Shibuyu sam se iz šume oko hrama Meiji-jingū, u kojoj je posađeno 120.000 stabala iz cijelog Japana, uputila nakon što sam ručala u jednom restoranu u blizini avenije Omotesando, poznate i po zanimljivim ostvarenjima suvremene arhitekture. Jela sam okonomiyaki, koji se, zbog njegova okruglog oblika, zapadnjacima opisuje kao jelo nalik palačinki ili nešto između pizze i kajgane. Doslovan prijevod imena jela bio bi „sve što želiš“ (okonomi) i „pečeno“ (yaki).
Prema opisu u knjizi „Giappone in 100 parole“ (Japan u 100 riječi) Ornelle Civardi i Gavina Blaira, a i prema onome što sam vidjela dok se moj okonomiyaki preda mnom pripremao, osnovu ovoga jela čine brašno, voda, jaja i veće količine broskve, koja će se u pripremi stopiti sa smjesom napravljenom od prva tri sastojka.
Dobri poznavatelji kuhinje i kuhanja dodaju kineski jam, koji se u Japanu zove nagaimo, a svi ostali sastojci ovise o ukusima. Mada se preporučuje obavezno dodavanje luka, đumbira, sojinih klica, slanine ili repova kozica. Sve se to umiješa u jednoj posudici i izlije na ploču za pečenje. Nakon što je jelo gotovo, dodaje se gusti i slatki umak otafuku te majoneza.
Jelo me okusom i nije toliko oduševilo. No još uvijek sanjam o ramenu iz sićušne zalogajnice „Nagi“ u Golden Gaiju, u četvrti crvenih svjetala Kabukicho i dijelu Tokija koji se zove Shinjuku. Taj je ramen toliko dobar, za plakanje od sreće, da zaslužuje biti u posebnom tekstu o Tokiju, u kojem ću više govoriti i o istom „kutku“ ove metropole.
Preko duge…
Prije kraja vratimo se još malo u budućnost. Odredište nam je futuristički umjetni otok Odaiba, gdje je u lipnju 2018. otvoren tada prvi muzej digitalne umjetnosti u svijetu. Tamo se od tokijske željezničke stanice Shimbashi dolazi „pametnim“ vlakom linije Yurikamome. Što znači da se vlak pokreće, kreće i staje automatski, odnosno da njime ne upravlja strojovođa.
Ne juri (niti, kao što biste mogli iščitati iz imena linije, yuri ka mome ili ičijem), kreće se dovoljno sporo da možete uživati u pogledu na dijelove Tokija za vrijeme 15-ak kilometara duge vožnje. Moguće je da ćete, poput mene, od silnog uzbuđenja zaboraviti fotkati. Meni je isto tako vrlo zanimljivo i to da se na Odaibu stiže preko Dugina mosta, Rainbow Bridge. A to je bio i više nego savršen uvod u ono što me čekalo u muzeju interaktivne digitalne umjetnosti Mori Building Digital Art Museum: teamLab Borderless!
Ulaznica je u lipnju 2019. koštala oko 32 dolara. I vrijedi svakog centa. Čak i ako vam se, kao meni, dogodi da baš na dan posjeta dio djela autora, teamLaba, skupine umjetnika, inženjera, programera, arhitekata i nekih drugih stručnjaka, bude na popravku. Ono što nisam vidjela jest laserski spektakl koji se u muzeju nudi, ali sam zato uživala u drugim čudima ove nevjerojatne ustanove, u kojoj sam provela više od pet sati.
Da sam došla ranije, bila bih u muzeju cijelo njegovo radno vrijeme. Radnim danom je to ukupno devet sati, a vikendom jedanaest. Da, toliko je zabavno! Složit će se s time i najmlađi, kojima su ovdje na raspolaganju i posebne prostorije za crtanje. Zbog velikog interesa, preporučuje se ulaznice kupiti, nekoliko dana prije posjeta, na internetskim stranicama muzeja. Ali solo putnici se time uopće ne moraju zamarati. Barem ako je suditi po mom iskustvu. Za jednu osobu mjesta se uvijek nađe.
… u svjetove druge
Autori vas pozivaju da ovdje „lutate, istražujete, otkrivate u svijetu bez granica“, koji je zapravo prostor od 10.000 metara četvornih. Ovo je muzej u kojem nećete dobiti mapu s lokacijom izložaka koje želite vidjeti, već ćete morati sami, u prilično zamračenim prostorijama, naći put do svake dvorane. I to je nešto što ovaj muzej čini idealnim za one koji ga posjećuju sami: ako idete u dvoje ili „čoporativno“ i želite sve vidjeti zajedno, budite spremni izgubiti dio vremena na traženje suputnika. Ako putujete s manjom djecom, ne dajte im da se udalje previše.
Svijet bez granica u ovom slučaju znači da „djela međusobno komuniciraju“, „a ponekad se i prožimaju“ ili se pak mijenjaju zahvaljujući blizini posjetitelja. Tako će svaki lusterčić u prostoriji koja je nazvana nešto kao „šuma svjetiljka“ promijeniti boju čim stanete mirno do njega. Vrlo je vjerojatno da ćete za ulazak u ovu prostoriju, u kojoj se svaka skupina posjetitelja može zadržati tek par minuta, na svoj red čekati više od pola sata. O vremenima čekanja obavijestit će vas, osobno, odmah nakon što se priključite ostalima, djelatnici muzeja koji dežuraju pred ulazom u svaku prostoriju.
Oduševit će vas i Svijet kristala, sa svjetlosnim instalacijama i LED trakama, čije promjene prati, kao i u ostatku muzeja, glazba osmišljena za svaku priču. I ovdje su, kao i u „šumi lampi“, podovi zrcalni, što multiplicira ovdje izložene tehnološko-umjetničke umotvorine i višestruko pojačava osjećaj da ste u nekom drugom svijetu. Muzej ima i Viseće gnijezdo, koje možda ipak nije za one koji pate od ozbiljnijeg slučaja akrofobije.
A tu je i čajana s psihodeličnim čajem u kojem će vam, i ovdje kao rezultat izvrsno osmišljene igre svjetala, cvjetati cvijeće. Čaj se dodatno naplaćuje: u lipnju 2019. cijena mu je bila 500 jena ili oko 5 američkih dolara. Ima ovaj muzej i „vodopad“, u blizini kojeg možete „hvatati“ leptire ili cvijeće na zidu. I još puno toga. Dobro je znati i to da se „priče“ koje se ovdje pričaju stalno mijenjaju, u vizualnom i auditivnom smislu.
Nakon ovakvih doživljaja još ćete se dugo osjećati kao da hodate po oblacima. Trebat će vam dosta vremena da se opet prizemljite. Samo se prepustite i uživajte u tim trenucima. Divno je biti opčinjen ljepotama našeg planeta, bilo da su one prirodne ili umjetno stvorene. Ne znate o čemu govorim? E, pa onda posjetite Tokio čim prije. Nećete požaliti. (Tekst i fotografije u članku i galeriji: Tanja Škopac)
