Tokio. Put u budućnost i grad koji je Edo nekada bio

9.1.2020.

Preko duge u svjetove druge

U Japanu je druga polovica svibnja i početak lipnja razdoblje školskih izleta i vjenčanja. Tako je meni izgledalo za vrijeme moga ne tako davnog boravka u Zemlji Izlazećeg Sunca, gdje sam već prvih dana u Tokiju znamenitosti često obilazila u društvu brojnih školaraca, nailazeći svako toliko i na mladence koji su kao pozadinu za svoje fotografije s vjenčanja željeli imati i mjesta koja su vrlo popularna i među turistima. Na vjenčanja sam tako, nenamjerno, upadala tijekom obilaska pojedinih hramova, kao što su Sensō-ji i Meiji-jingū. Tu sam upoznala komadić tradicionalnog Tokija, koji je do 1868., i trenutka kad je ovogodišnji domaćin Ljetnih olimpijskih igara postao prijestolnicom Japana, bio grad po imenu Edo. A do te prošlosti putovala sam prometalima i ulicama iz budućnosti.  

„To je taj“

Uvid u tehnološko stanje ove nacije dobila sam već po slijetanju u zračnu luku Narita, koja je s više od šezdeset kilometara udaljenim glavnim gradom Japana povezana, među ostalim, najbržim vlakom nakon takozvanih vlakova metaka, odnosno shinkansena – to se čudo tehnologije zove Keisei Skyliner. U svibnju 2019. karta u jednom smjeru za ovu „nebesku liniju“ koštala je oko 25 američkih dolara.

Kupila sam je i ja, ali sam, nažalost, skylineru samo mahala iz drugog prijevoznog sredstva, običnijeg, manje udobnog i manje brzog vlaka podzemne željeznice, čije je vrijeme polaska s aerodroma bilo par minuta prije skylinera. Nisam bila jedina koja je te večeri bila u takvoj situaciji. Do posljednje stanice, Ueno, preko puta mene sjedila su dva muškarca iz njemačkoga govornog područja koji su u trenutku kad je pored nas protutnjio Skyliner zaključili „E, to je taj“.

Srećom, ukrcavanje na krivi vlak na aerodromu ostala je jedina takva greška koja mi se dogodila tijekom dvotjednog boravka u Japanu. Nešto je moralo poći krivo nakon vrlo dugog, 17-satnog leta iz Zagreba, prvi dio kojeg, do Dohe, nije bio nimalo lak. Pamtit ću ga kao (dotad) najdramatičnije letačko iskustvo u životu i kao let na kojem je zbog žešćih turbulencija vrisak ispustila jedna od domaćica zrakoplova.

Ali i kao prvi let u životu na kojem sam, zahvaljujući i problemima s ventilacijom u kabini, dio svoje večere ostavila u ne jednoj, nego čak dvije od onih, pogađate već kakvih, vrećica. Nakon toga, let od Katara do Japana bio je mačji kašalj, usprkos tome što je trajao oko 11 sati.

O, moja Sanja

Sve sam to prihvatila kao statističku neminovnost: poslije brojnih letova i putovanja u Aziju, moralo je doći i do malo drame. Koja nije bila toliko strašna da požalim zbog svoje odluke da upoznam i ovaj dio Azije fantAzije. Ili da, ne daj Bože, odustanem od ovoga dijela svijeta. Optimizam me nije napuštao ni poslije ukrcavanja na krivi vlak, a ni nakon što sam, po dolasku na stanicu Asakusa, u istoimenoj tokijskoj četvrti, shvatila da nemam pojma kojim ulicama moram ići da dođem do svog smještaja.

Da uličice u ovom dijelu Tokija, najveće svjetske metropole, ne poznaju ni oni koji ovdje stanuju, potvrdili su mi dečki i cure koje sam, s obzirom na to da se nisam mogla spojiti na besplatni WiFi, zamolila da mi pomognu oko orijentacije i da me upute u dobrom smjeru. Nisu znali gdje se točno nalazi moj guesthouse, ali su mi zato pozvali taksi kojim sam nakon desetak minuta vožnje, tijekom koje je taksist na semaforima isključio taksimetar (!), stigla do željenoga kućnog broja u tom kompliciranom dijelu Asakuse.


Napokon sam se mogla opustiti, odmoriti i planirati svoj prvi dan u Tokiju. A plan je bio da prvog jutra posjetim hram Sensō-ji, koji je nekih 600-tinjak metara udaljen od guesthousea u kojem sam bila odsjela. Što sam i učinila, odmah nakon što sam u jednoj od robnih kuća japanskoga maloprodajnog lanca „Donki“, odnosno „Don Quijote“, kupila adapter koji mi je bio potreban za punjenje mobitela i fotoaparata.

Poklopilo se da je moja japanska avantura počela baš u vrijeme popularnog festivala ili pučke fešte Sanja Matsuri, koji se u Asakusi održava trećeg vikenda u svibnju, kada se u ulice u okolici hrama Sensō-ji i obližnjeg svetišta Asakusa (koji je poznat i kao Sanja – što znači „tri svetišta“), od petka do nedjelje, slije, kažu poznavatelji prilika, oko dva milijuna ljudi, među kojima i posjetitelji iz različitih krajeva Japana te iz inozemstva.

Riječ je o jednom od tri šintoistička festivala u Tokiju, za vrijeme kojeg „domaći“ ljudi sudjeluju u procesijama te istim ulicama u Asakusi, među kojima su i one inače najprometnije zatvorene za promet, nose prijenosna svetišta koja se u japanskom zovu mikoshi.

Paradiranje sa stilom

Time se odaje počast osnivačima hrama Sensō-ji, braći Takenariju i Hamanariju Hinokumi, te njihovu prijatelju (po nekim izvorima, suradniku) Matsuchiju Hajinou. Sve se to odvija drugog i trećeg dana ove fešte. Sudionike, odnosno nosače i nosačice prijenosnih oltara, prepoznat ćete po tome što na sebi imaju tradicionalnu odjeću, koja podrazumijeva yukatu, ljetni kimono.

Neke inačice tog ogrtača koje sam vidjela na Sanji bile su dovoljne duge da pokriju samo stražnjicu, a ispod je dobar dio muškaraca imao tek nešto što je meni nalikovalo kratkim hlačicama ili donjem rublju. Navodno zna biti i onih koji za tu priliku požele biti razodjeveni poput sumo boraca. Žene među njima ne otkrivaju toliko.

Prvog dana ove pučke fešte procesija, u kojoj sudjeluju i svirači na tradicionalnim instrumentima, završava ispred spomenutog hrama i svetišta, i to tradicionalnim plesom i molitvom za dobru žetvu i obilnu godinu. Nakon čega ne može izostati posjet samom hramu Sensō-ji, koji je veličanstven i danju i noću.


Najstariji je to hram u Tokiju. Sagrađen je u 7. stoljeću, oko tisuću godina prije početka posljednjih 260 godina vojne diktature, odnosno šogunata, tijekom kojih je Tokio, tada poznat kao Edo, iz manjeg mjesta postao jedan od najvećih gradova u svijetu. Današnje građevine koje čine ovaj hram podignute su nakon što je kompleks uništen, zajedno s većim dijelom Asakuse, u Drugom svjetskom ratu.

Hram je nastao kao svetište za kip Kannon, budističke božice milosrđa, koji su braća Hinokumi pronašli u obližnjoj rijeci Sumidagawa. Kip nećete ovdje vidjeti. Prema informacijama koje sam našla, on vjerojatno ni ne postoji. No to ne sprečava hodočasnike da u velikom broju pohode ovaj hram. I da usput provjere kakvu im sreću bogovi prognoziraju u zdravlju, poslu, ljubavi i životu općenito.

Bogovi i borovi

A to će vam otkriti omikuji, odnosno komad papira s tekstom iz kojeg ćete iščitati čemu se možete nadati. Prognoza ima cijeli jedan niz, od najbolje do najgore, te su, barem u ovom hramu, pisane na japanskom i engleskom. Što ćete izvući, to ovisi o broju ispisanom na štapiću koji će ispasti iz metalnog tuljca koji morate protresti i kojim se možete poslužiti čim donirate 100 jena.

Na štapiću je, znakovima pisma kanji, naznačen broj pretinca koji vam je dosuđen i iz kojeg izvučete „svoj“ listić. Ako vam je prognoza loša, kao što su bile obje moje, papirić ćete presaviti i zavezati oko šipki koje su za to postavljene u blizini hrama. U nekim hramovima njihovu ulogu imaju borovi. Smatra se da, ako to učinite, loša sreća ostaje na tom mjestu. Ako vam (se) dobro piše, papirić ćete ponijeti sa sobom.

Mene je, usprkos nepovoljnim prognozama, tog dana sreća ipak pratila. Svjedok je i moj vodič i suputnik, Lonely Planet, koji kaže da u hramu Meiji-jingū samo posjetitelji sretne ruke ovdje vide tradicionalnu svadbenu povorku. A upravo to se meni dogodilo. Bilo je rano poslijepodne, negdje oko 14 sati, kad sam stigla u Meiji-jingū, taman na vrijeme da čujem udarce u veliki bubanj kojima se, dvaput dnevno, poprati obred prinošenja hrane božanstvima koja se ovdje štuju. I na vrijeme da fotografiram svatove.

Od omamorija do Shibuye i Super Marija

Sve je govorilo u prilog tome da mi sreće ne manjka. No za svaki slučaj, a i u pokušaju da poništim nepovoljne prognoze koje sam izvukla u hramu Sensō-ji, ovdje sam, poput mnogih Japanaca u tom trenutku, kupila omamori, platnenu vrećicu s molitvom, veličinom nalik mirisnim vrećicama, koja donosi sreću. I za koju se vjeruje da će imati nekog efekta samo ako ju se (vrećicu) ne otvara.

U ponudi je bilo svakakvih omamorija, s natpisom „za sreću“, što sam ja odabrala, onih za „sreću na ispitima“, budući da je broj učenika u obilasku hramova bio popriličan, za „sretan put“, pa i za sklad u braku te sigurnost u prometu. Omamori za posljednju problematiku mogao bi biti vaš izbor ako Tokio odlučite obići u go-kart autima prerušeni u Super Marija.

Najam takvih vozila i sve opreme koja s njima dolazi, uključujući i kostime fiktivnih likova iz video igrica, samo je jedna od „pomaknutijih“ ponuda u Tokiju, a skupinu ljudi koja je to odabrala vidjela sam, i objektivom uhvatila na djelu, na najprometnijem raskrižju na svijetu u četvrti Shibuya.

Ocjenjuje se da u vrijeme najvećih gužvi preko popularnih Shibuyinih pješačkih prijelaza prijeđe između tisuću i 2.500 ljudi! Uzgred rečeno, obližnja, istoimena stanica dnevno bilježi više od 2,4 milijuna putnika. No nema tu kaosa, već samo (nepisanog) pravila da se pri prelasku ceste, kao i, primjerice, dok hodate po nogostupima, držite lijeve strane.

A i ako vam se dogodi da na to pravilo zaboravite, od domaćih nećete dobiti prijekornih pogleda, pa ni kritike. Nelagodu biste u Japanu mogli osjetiti jedino zbog pretjerane ljubaznosti Japanaca. Isti „problem“ imala sam nedavno i u Kini, s Kinezima. No vratimo se na Shibuyine zebre, koje sam prelazila šest puta. I pritom se baš dobro zabavila.