S Njemačkom i velikom većinom članica EU
ne možemo se uspoređivati, ali zato nam Bugarska nije ni do koljena. Da bi se
uvjerili da je stvarno tako, moj kolega Roberto i ja spakirali smo putne
kovčege, pokupili dnevnice, pa se kroz Slavoniju i Srbiju zaputili u Bugarsku.
Odlučili smo posjetiti Sofiju, ipak je to njihov glavni grad, ali i vidjeti
ostatak zemlje.
Kada sam prijateljima spomenuo kamo
idem, naglasili su mi da na putu kroz Srbiju moramo obavezno stati u Jelašnici
kraj Niša i posjetiti restoran Brka, specijaliziran za ovčetinu. Da vam
navigacija to ne pokazuje, bili biste skeptični da se na tom mjestu nalazi tako
dobar i popularan restoran jer do Jelašnice vodi makadamska cesta. Sigurni ste
da ste stigli jer nakon svih Jugića i traktora koje ste putem sreli to je
jedino mjesto na kojemu su parkirane luksuzne limuzine s registracijskim
pločicama iz cijele Srbije. Jesti ovčetinu nije mi baš bilo primamljivo, a mome
kolegi još i manje, ali jelo ne da je bilo dobro, bilo je vrhunsko!
Trbuha punih ovčetine potom nastavljamo
prema Bugarskoj.
Možda niste znali da je Bugarska jedna
od najvećih izvoznika ruže u svijetu, pa smo očekivali da ćemo uz cestu
ugledati neku plantažu, ali ništa od toga. Zaključili smo da se vjerojatno
nalaze negdje na jugu ili istoku zemlje.
Ulaskom u Bugarsku ulazite u EU, što se
na prvi pogled ne bi reklo. Ali, hajde, pomislite, to je ipak ulaz u zemlju,
bit će sigurno bolje. Nažalost, neće: cijelim putem od granice do Sofije možete
vidjeti napuštena sela, kućice građene od blata te jako mnogo zatvorenih
trgovina i obrta. Sam ulaz u Sofiju nema nikakve ulične rasvjete i da ne vidite
napis Sofija, ne biste niti znali da ste ušli u grad.
Nakon nekoliko kilometara naziru se obrisi Sofije i velikih nebodera, pa ste sada sigurni da ste u velegradu. Sofija se inače nalazi u podnožju planine Vitoše i ima oko 1,5 milijuna stanovnika. To je doista velik i uvjerili smo se, predivan grad.
Inače, od Labina do hotela Hilton u
Sofiji, u kojemu smo odsjeli, trebalo nam je oko dvanaest sati vožnje. Naravno
s pauzom za ručak u Jelašnici i malim stankama na benzinskim postajama. HotelHilton, kojeg nam je rezervirala firma, nalazi se u centru Sofije, pa smo mogli
pješice do Vitoše, njihove glavne ulice i centra grada. Vitoša je prepuna
restorana i trgovina svih stranih brendova. Jako je prostrana, s velikim parkom
i šetalištem punim mladih ljudi. U Vitoši obavezno morate kupiti neki
kozmetički proizvod na bazi bugarske ruže. Kolega i ja imamo djecu, pa smo
uzeli i neke igračke koje su jeftinije nego kod nas jer prosječna bugarska
plaća iznosi nekih 300 eura. Službena valuta je bugarski lev, a cijene se lako
preračunavaju u kune jer je jedan euro nešto manje od dva leva.
U Sofiji je sve prostrano i užitak je
šetati. Gužvu i ne osjetite premda masa ljudi prolazi šetalištima i trgovima.
Što se restorana tiče, najbolje se informirati preko Tripadvisora i pogledati
njegove preporuke. Mi smo odabrali restoran Moma, koji nudi bugarsku kuhinju. I
stvarno nismo požalili - odlična hrana sa grilla!
Naravno, nisu samo rastorani i trgovine
ono što je vrijedno posjetiti u Sofiji. Tako smo odlučili posjetiti Muzej
socijalističke umjetnosti, koji se može pohvaliti prostranim parkom u kojem se
nalazi osamdesetak statua i monumentalnih skulptura komunističkih vođa i
proletera. U samom muzeju nalazi se još oko šezdesetak originalnih slika i
plakata iz tog razdoblja.
Bugarska nema taksi Uber ni Bolt, pa smo
si skinuli aplikaciju za njihov TaxiMe. Ona će vam dobro doći ako želite
iskusiti noćni život Sofije, koji je pun klubova. Mi smo imali sreću da se samo
u blizini našeg hotela nalazilo nekoliko klubova i diskoteka. Naravno, to je EU
i pušenje u zatvorenim prostorima je zabranjeno, ali nakon nekoliko tura pića u
klubu Culture Beat, dozvolili su nam da zapalimo. Neprocjenjivo. U noćni život
izašli smo u petak, kada vani ne boravi previše ljudi, ali house glazba je bila
dobra. Buđenje uz laganu glavobolju i spremanje za povratak. Zaključni dojmovi:
Sofija je lijepa i zanimljiva, a ostalo kao iz nekog filma Emira Kusturice.
(Tekst: Dean Ćakić, foto i video: Roberto Matković)
