„A gdje se zapravo nalazi Hrostija?“ Upitao me mladi redovnik dok smo oboje, zajedno s brojnim drugim posjetiteljima, ispred Srebrne pagode u Phnom Penhu, čekali da stane kiša kako bismo mogli nastaviti s obilaskom ovoga kompleksa smještenog kraj Kraljevske palače. Razgovor smo počeli dok sam obuvala tenisice, koje su već bile prilično mokre u trenutku kad sam izašla iz hrama: prije ulaska u pagodu bila sam ih ostavila, prijetećim oblacima usprkos, na rubu natkrivenog ulaza. Nakon što me nekoliko sekundi promatrao u mom pokušaju da se zbog mokrog poda, punih ruku i opterećenih leđa, obujem stojeći, pozvao me da sjednem na stolac do njega, što je u tom trenutku bilo jedino slobodno sjedeće mjesto.
Lijepa naša Hrostijo
Samoinicijativno se to nisam usudila učiniti s obzirom na pravilo o ophođenju s budističkim redovnicima koje sam do prosinca 2018. i posjeta Phnom Penhu bila već usvojila zahvaljujući svojim „pohodima“ na Aziju. A to pravilo glasi da budistički redovnici, bili oni novaci ili seniori, ne smiju imati fizičkog kontakta sa ženama. Ne dolazi u obzir nikakav dodir.
E sad, više ne znam jesam li kada pročitala podrazumijeva li to i pravilo da žene moraju ostati na što većoj udaljenosti od istih redovnika, ali ja pazim i na to. Za svaki slučaj. Osim kada baš nemam izbora. Kao, primjerice, kad sam u Vijetnamu bila, doslovno, u istom čamcu s jednim budističkim redovnikom sa Šri Lanke, kojeg sam, s obzirom na to da je plovilo bilo zaista minijaturno, u više navrata slučajno dotaknula, a on me uvjeravao kako nisam učinila ništa loše. No vratimo se mi u glavni grad moje drage Kambodže.
„Ne, nije Hrostija, već Hrvatska, Croatia“, rekla sam svom sugovorniku, kojeg je zanimalo odakle sam. Na to mi se on ispričao, kazavši kako je očito da je krivo čuo, ali i pogrešno zapamtio školsko gradivo. A onda smo zajedno proguglali „Hrostiju“, na njegovu mobitelu. „Evo, vidiš, tu je Italija, ovo je Slovenija, ovaj majušni poluotok ti je Istra, a ja živim ovdje negdje“, rekla sam mu pokazujući na istočnu obalu Krasne Zemlje.
Nakon malo čuđenja i zahvaljivanja svemiru na čudima moderne tehnike koja nam omogućavaju brzinske lekcije iz zemljopisa, razgovarali smo i o nekim drugim temama. Bilo je riječi i o surovoj prošlosti Kambodže, teroru koji su provodili Crveni Kmeri na čelu sa zločincem Polom Potom. I sve to pod još vrlo svježim dojmovima raskoši u Srebrnoj pagodi.
Buddha budućnosti
Fotografiranje unutrašnjosti hrama zabranjeno je. Ja se i takvih zabrana pridržavam ili barem mogu reći da ne slikam i snimam kad uspijem vidjeti znakove s prekriženim fotoaparatima, kamerama i mobitelima. Tako da svojih fotografija blaga koja se čuvaju u pagodi nemam. Ali evo, nudim opis.
Pagoda je poznata i kao Wat Preah Keo Morakot, skraćeno Wat Preah Keo, Hram smaragdnog Buddhe. Naime, najvažnije je djelo ovdje, i to u nacionalnim okvirima, manji kip Buddhe zelene boje koji je, kaže kambodžansko Ministarstvo turizma, od smaragda ili neke vrste kristala. Ovdje se čuva i kip Buddhe od 90 kilograma zlata u ljudskoj veličini.
Riječ je o Buddhi Maitreyi, odnosno o Buddhi budućnosti, čiji je kip ukrašen s više od dvije tisuće dijamanata. Pagoda se naziva srebrnom zahvaljujući ručno rađenim pločicama od toga plemenitog metala od kojih je sazdan pod ove građevine. Što se tiče materijala korištenog za vanjski dio hrama, ima tu, kažu, i talijanskog mramora.
Pagoda je sastavni dio kompleksa unutar kojeg se nalazi i Kraljevska palača. Što je u prosincu 2018. značilo da se s ulaznicom od 10 dolara moglo obići sve što ovaj kutak Phnom Penha nudi. Pagoda je svoj današnji izgled dobila 1962. godine, kada je obnovljena dotadašnja drvena građevina izgrađena 1892., odnosno 30-ak godina nakon što je Phnom Penh ponovno, u vrijeme francuske vladavine, postao glavnim gradom Kambodže. Prvi je put tu ulogu imao u 15. stoljeću, nakon što je Angkor zauzeo Sijam, današnji Tajland.
Najgoru epizodu u povijesti ove zemlje priredili su, u godinama nakon francuske kolonijalne vlasti i američkih bombardiranja koja su trajala od 1969. do 1973., Crveni Kmeri. Predvodio ih je Saloth Sar, koji je djelovao, terorizirao, ubijao i provodio diktaturu pod tajnim imenom Pol Pot, koje, navodno, nema nikakvog značenja u kambodžanskom jeziku. Procjenjuje se da je od travnja 1975. do kraja 1978. smrtno stradalo oko dva milijuna ljudi ili oko četvrtine ukupnog stanovništva tadašnje Kambodže, i to u masovnim pogubljenjima, ali i zbog izgladnjivanja, bolesti i teškoga fizičkog rada.
Aveti prošlosti
Rođen u dobrostojećoj obitelji uzgajivača riže, Pol Pot je, navodno zahvaljujući rođakinji koja je bila povezana s kraljevskom familijom, imao priliku pohađati elitne škole u Kambodži. Školovanje je nastavio u Parizu, odakle je, pročitala sam, 1950. nakratko otputovao u bivšu Jugoslaviju, točnije, u Zagreb, gdje je sudjelovao u međunarodnoj radnoj akciji izgradnje autoputa Zagreb – Beograd.
Pariški studij nije završio, a po povratku u Kambodžu organizira radikalni komunistički pokret Crvenih Kmera, čiji pripadnici dobivaju na značaju nakon koalicije s princem Norodomom Sihanukom zajedno s kojim se od 1970. bore za vlast protiv desničarske opcije koja je prethodno, pučem, na čelu s generalom Lonom Nolom, svrgnula istog monarha. Crveni Kmeri dolaze na vlast 1975., nakon pet godina građanskog rata. Svrgavaju proameričku vladu i uspostavljaju Demokratsku Kampućiju.
U svom naumu da tadašnju Kambodžu pretvore u „agrarnu utopiju“, odnosno u primitivnu zemlju, u roku od tjedan dana dovršavaju svoju „misiju“ pražnjenja gradova, tjeraju gradsko stanovništvo u ruralne predjele zemlje, na rižina polja, zatvaraju škole i tvornice, zabranjuju religiju, ukidaju novac i privatno vlasništvo, ali i lijekove i tada moderna medicinska pomagala.
Provode smaknuća intelektualaca i stručnjaka: ubijani su ljudi koji su znali neki strani jezik, nosili naočale, ručni sat ili posjedovali nešto slično iz „modernih vremena“. Ubijaju i budističke redovnike koji se nisu željeli odreći svog redovništva. Da se u Demokratskoj Kampućiji događa strava, shvatila su za vrijeme svoga posjeta 1978. i četvorica tada jugoslavenskih novinara, Maroje Mihovilović iz Vjesnika, Slavko Stanić iz Tanjuga, Dragan Rančić iz Politike te Nikola Vitorović s Beogradske televizije.
U svom diplomskom radu, koji je napisala pod mentorstvom profesora Tvrtka Jakovine, poznatog povjesničara, Maja Gašpert izdvojila je zaključak M. Mihovilovića, koji je nakon boravka u zemlji, iako ni on ni njegovi kolege nisu imali podatke o masovnim ubojstvima, konstatirao da u Demokratskoj Kampućiji „nema ničega osim rada u zadrugama i smrti“. Zaključke jugoslavenskih novinara prenijele su i neke ugledne svjetske tiskovine. Režim Pola Pota pada početkom 1979., nakon vijetnamske vojne intervencije.
Navodno se u svijetu službeno o genocidu počelo govoriti tek desetak godina poslije, a tribunal koji je uz potporu Ujedinjenih Naroda osnovan radi suđenja vođama Crvenih Kmera počeo je s radom tek 2009. Bilo je to prekasno za bilo kakvu presudu Polu Potu, koji je umro u travnju 1998., u džunglama Kambodže. Samo su trojica predvodnika Crvenih Kmera doživjela presudu.
Tuol Sleng
Među osuđenima bio je i glavni ideolog Nuon Chea, koji je umro početkom kolovoza 2019., pet godina nakon što je zajedno sa šefom države u vrijeme vladavine Crvenih Kmera, Khieuom Samphanom, osuđen na doživotni zatvor zbog zločina protiv čovječnosti. U studenom 2018. obojica su osuđena i za genocid, odnosno za pokušaj istrebljenja vijetnamske i muslimanske manjine. Chea je u trenutku presude imao 92, a Samphan 87 godina.
Godine 2012. na doživotni je zatvor osuđen Kaing Guek Eav, poznat i kao Duch, upravitelj zatvora Tuol Sleng, koji se nalazi u Phnom Penhu. Procjenjuje se da su u takozvani S-21 Crveni Kmeri zatvorili, mučili i ubili najmanje 16.000 ljudi. Preživjelo je oko 15 zatvorenika, prema nekim izvorima još i manje – sedam. Među njima i Bou Meng, od kojeg je torturom iznuđeno priznanje da je surađivao s CIA-om i tako djelovao protiv Angkara, Organizacije, kako su se Crveni Kmeri nazivali. Od smrti ga je spasilo to što je slikar pa je kao takav režimu bio od koristi: po naredbi Crvenih Kmera, izrađivao je, među ostalim, i portrete Pola Pota.
S-21 je danas muzej genocida. Zgrade i ćelije u velikoj mjeri izgledaju kao i početkom 1979., u trenutku vijetnamske invazije. Ovdje o svojim mučnim iskustvima u nekadašnjem zatvoru zainteresiranim posjetiteljima govore dvojica preživjelih. Osim Boua, tu je i Chum Mey. Obojica prodaju i potpisuju knjige u kojima navode i pojedinosti o smrti vlastitih supruga i djece. Bou Meng govori i o tome kako mu je bilo neprihvatljivo kada su 90-ih godina pojedini pripadnici Crvenih Kmera postali dijelom tadašnjih vlasti.
Turistima koji misle da to mogu podnijeti nudi se, u okviru dnevnih izleta iz Phnom Penha, i mogućnost posjeta Poljima smrti, području s masovnim grobnicama gdje je otkriveno oko 9.000 tijela. Choeung Ek se nalazi oko 17 kilometara južno od kambodžanske prijestolnice.
Umjesto kraja
Tragična je to prošlost današnje Kraljevine Kambodže, zemlje za koju posljednjih godina govore da je jedno od najbrže rastućih gospodarstava u jugoistočnoj Aziji. Raste i glavni grad, koji danas ima oko dva milijuna stanovnika, a u prosincu 2018. bio je pun gradilišta. Među kolonijalnim zgradama, u ulicama koje podsjećaju na one u Bangkoku i Staroj četvrti u Hanoju, sada već gotovo svakodnevno niču nove građevine, hoteli i restorani. No Kambodža je i dalje na popisu najsiromašnijih zemalja u ovom dijelu svijeta.
A meni ostaje jedna od dviju najdražih, zajedno s Laosom. Upravo mi je Kambodža, još od studentskih dana, bila glavni mamac u Aziju. Prvi sam put na njezino tlo kročila 2014., kada sam posjetila samo Siem Reap i hramove u Angkoru, koji su oko 300 kilometara udaljeni od Phnom Penha. Mali je to korak bio za to popularno turističko odredište, ali velik i vrlo značajan za mene i moju ljubav prema Aziji. No o tom dijelu Kambodže i o tome zašto sam ga dvaput posjetila pisat ću nekom drugom prilikom. (Napisala i fotografirala: Tanja Škopac)
