Prema budističkom vjerovanju, potrebno je 49 dana da duša umrle osobe nakon smrti prijeđe put do ponovnog rođenja. To je otprilike dvostruko više nego što je trajao moj prošlogodišnji proljetni boravak u Japanu, kada sam, zahvaljujući i pretjeranom uživanju u cvjetovima trešnje oko budističkih hramova i šintoističkih svetišta, još malo sebe ostavila na Dalekom istoku. A negdje na pola toga puta pronašla sam i ključ za raj. Dogodilo se to u Naganu, u hramu Zenkoji, oko kojeg je i nastao ovaj grad, danas središte istoimene prefekture.
Lako dostupan ne samo iz Tokija, već i iz Osake i Nagoye, odakle se u Nagano može otputovati, primjerice, vlakom „Shinano”, iz kategorije „limited express“, što je bio i moj izbor, ovaj grad omiljeno je odredište ljubitelja prirode, snijega i zimskih sportova. Napisala sam to i u svojoj reportažici za dnevnik „La Voce del popolo“, odnosno za rubriku „Cineviaggio“, jedno od svojih „filmskih putovanja“, koja mi se, svako toliko, kad im se vratim i odvrtim film, kao i kad vidim svoje tekstove na ovim stranicama ili me koja riječ „lansira“ natrag u neko od tih iskustava, čine kao dio rubrike „Vjerovali ili ne“ ili neke druge sličnog naziva, „Zar sam stvarno sve to doživjela?!“ ili pak „Kako sam se to uopće usudila?!“. Sada upravo čitate moju prilagodbu istih redova na hrvatski jezik. Hvala vam na tome!
Dakle, u Naganu, u srcu najvećeg otoka japanskog arhipelaga, Honshua, podno Japanskih Alpa, u veljači 1998. održale su se 18. Zimske olimpijske igre, o čemu se govori i u dokumentarcu „The Nagano Tapes“, koji se bavi povijesnim trijumfom češke hokejaške reprezentacije, odnosno osvajanjem zlata i pobjedom nad predstavnicima u tom sportu jakih naroda, SAD-a, Kanade i Rusije. Svjedočanstva o ugošćavanju Olimpijade još i danas u Naganu nude različite građevine što se koriste u sportske svrhe. Ima i spomenika u sjećanje na događanja iz 1998., pa i park čije je englesko ime „Omotesando Nagano Olympic Memorial Park”.
Naći ćete ga (i) ako se od željezničkoga kolodvora uputite prema Zenkojiju, jednom od najvažnijih hramova i na nacionalnoj razini. Riječ je o oko dva kilometra puta „omotesando“, što je uobičajeni termin za put koji vodi ka nekom hramu, koji biste i vi mogli prijeći u svojoj prvoj šetnji ovim gradom, središtem prefekture koja je poznata, među ostalim, i po uzgoju i proizvodnji jabuka. Ovdje je ujedno snimljen i višestruko nagrađivani film redatelja Hirokakuza Kore-ede „Čudovište“, hvaljen od struke i zbog glazbe koju je za to ostvarenje skladao veliki Ryūichi Sakamoto, koji je, nažalost, preminuo u ožujku 2023., oko godinu dana nakon što je snimanje filma započelo na području grada Suwa.
Slijediti vola
„Svijet patnje”, rekao bi, možda, u pokušaju da opiše Kore-edino djelo Kobayashi Issa, jedan od najistaknutijih japanskih pjesnika, koji je rođen u prefekturi Nagano 1763. Isti njegov haiku nastavlja se riječima koje bi se, na temelju meni dostupne talijanske verzije, mogle prevesti kao „a ipak su trešnje u cvatu“. Tako je bilo i za vrijeme mojeg boravka u Naganu, pa i tijekom obilazaka (a bilo ih je više) hrama Zenkoji. Cvjetovi trešnje bili su tih dana, polovicom travnja prošle godine, privremeni dodatak tom budističkom kompleksu, a stalni su „inventar“ spomenici i natpisi oko glavne dvorane hrama koji su posvećeni različitim japanskim pjesnicima i piscima iz ovog dijela Zemlje Izlazećeg Sunca ili koji su posjetili Zenkoji. Među njima je bio i poznati spisatelj Natsume Sōseki.
Od Issinih stihova za ovo su mjesto izdvojeni oni o samom hramu, u kojima pjesnik kaže kako ga je „ovamo doveo proljetni povjetarac“. Ostatak pisanog sadržaja, ako je suditi prema prijevodu na engleski, povezan je s legendom prema kojoj je jedna starica ne baš ispravnih vrijednosti došla do Zenkojija trčeći za jednim volom te je, ukratko, u hramu našla duhovno spasenje. Otud izraz „slijediti vola radi molitve u Zenkojiju“, čije bi značenje bilo, prema nekim izvorima, učiniti ili primiti nešto pozitivno pukim slučajem, vođeni nekim ili nečim.
Iz iste se legende može iščitati činjenica da je Zenkoji, za razliku od mnogih drugih hramova, ali i svetih planina, oduvijek bio otvoren i ženama. Osim toga, ne pripada nijednoj budističkoj školi, što znači da je i u tom smislu „liberalan“. Počeci mu sežu u 642. godinu, dakle u razdoblje Asuka (kada je taj grad bio sjedište tadašnjega carstva), kada je plemić Yoshimitsu Honda upravo ovdje položio predmet za koji se vjeruje da je bila prva budistička skulptura donijeta u Japan s korejskoga poluotoka, djelo koje „vodi sve ljude, bez obzira na status, rod ili vjeru, u Čistu zemlju“, odnosno samom Buddhi i u njegovo carstvo spokoja i sreće (ne misli se na Japan, iako je i potonji, poznato je, i više nego čista zemlja – malim č, u higijenskom smislu).
Kip, naziva „Buddha koji isijava beskrajno svjetlo i život“, odnosno Zenkoji Nyorai, prisutna u Japanu od 552., kažu, sakriven je 654. od očiju javnosti, pa čak i od onih glavnog redovnika hrama. U razdoblju Kamakura (1185-1333) izrađena je nova statua, koja se izlaže svakih sedam godina.
Ključ za sreću
Prvi od dviju spomenutih kipova, onaj glavni, nalazi se, pročitala sam, upravo u blizini „ključa za raj“, koji je poznat i kao „ključ prosvjetljenja“: njime ćete se naći ne samo na puta ka spasenju, nego ćete si otvoriti i vrata ka sreći. „Ključ“ je, vjerojatno, metalna ručka koju, ako baš želite nakon ovoga života ponovno se roditi kod Buddhe, odnosno doživjeti prosvjetljenje, morate pritisnuti prema dolje. „Vjerojatno“ zato što sam „kvaku“ otkrila samo dodirom: ne mogu je vidjeti ni posjetitelji sa savršenim vidom budući da je postavljena u majušnom hodniku iza glavnog oltara koji se mora prijeći u potpunom mraku, a hoda se tako što se dlanom dotiče zid, čime „opipavate“ smjer kojime morate ići, te tako, ako držite ruku na odgovarajućoj visini, pronađete i dotaknete taj ključ svih ključeva.
Pronalazak potonjeg mogao bi vam biti od koristi ako za vrijeme svojeg boravka u Naganu odlučite posjetiti kompleks koji je poznat kao Togakushi Jinja te obuhvaća više šintoističkih svetišta podno planine Togakushi, što je i toponim za šire područje s raznolikim sadržajem, poznato i po bioraznolikosti. Središnji je hram ovdje, ujedno i najsvetiji, Okusha, koji je poznat i kao „gornje svetište“. Kompleks obuhvaća i „donje svetište“, Hōkō-sha, kao i „središnje svetište“, Chūsha, te još dva hrama. Sreću ćete trebati na putu prema glavnom odredištu ovoga kompleksa ako se ovamo uputite u prvoj polovici travnja, odnosno u vrijeme kada bi dio puta prema Okushi mogao biti prekriven nemalom količinom (zaleđenoga) snijega.
Tako je bilo u vrijeme mojeg posjeta. A nije da nisam bila upozorena već u gradu: naime, gospodin u turističko-informativnom uredu na željezničkom kolodvoru savjetovao mi je da ne nastavljam put nakon (prelijepih) vrata Zuishinmon, budući da ima „još jako puno snijega, a ondje se ne čisti (dovoljno)“. „Evo, odite dovde, dalje nemojte“, kazao je pokazujući mi i na lijepo ilustriranoj turističkoj karti spomenuta vrata. Ja se kod Zuishimona ipak zaustavila nisam, osim za pokoju fotku, išla sam i dalje, okuražena i time što je bilo još kandidata za snježnu avanturu, koji su, moram priznati, izgledali kao malo veći ljubitelji snijega i nešto manje od mene s tom (meni samo na fotografijama lijepom) pojavom „posvađani“.
I tako odlučih ispuniti si i tu želju, pitajući se po tko zna koji put što me to tjera na takve poduhvate. Bilo je „škakljivo“ posljednjih 200-tinjak metara, koji su u povratku, pri spuštanju, bili još i nezgodniji. Nasreću, već me na početku puta opazio par iz Japana: naslutili su oni kako bih mogla trebati pomoć. Da su me primijetili već prije toriija svetišta, kod ulaza u „svijet božanstava“, shvatila sam istog dana u večernjim satima dok sam pregledavala fotografije koje sam dobila od svojih „spasitelja“. Koji su bili u pravu. Zaista mi je trebala njihova ruka, pružena mi je, i to doslovno, i dobro mi je došla posebno pri spuštanju s brda na kojem se nalazi Okusha, dok smo koračali po nečem što su dijelom vjerojatno bile stepenice prekrivene snijegom.
Što se krije iza… vrata
Muški dio para, osim ruke, nudio je i upute o tome gdje staviti nogu i kako stati na zaleđeni snijeg kako bi se izbjeglo padanje ili moguće upadanje u kakvu rupu na mjestima na kojima je snijeg bio mekan. Sve je prošlo dobro. Što je meni bilo ohrabrenje da nastavim s nepromišljenim postupcima. Odlučih, naime, otići do središnjeg svetišta, Chūshe, pješice, iako sam to mogla i autobusom, no primamljivije mi je u tom trenutku bilo pješačenje od čekanja busa.
Ipak, bila sam dovoljno „mudra“ da ne odaberem put na početku kojeg me dočekala ploča s obavijesti (ili upozorenjem?!) na japanskom i fotografijom medvjeda te riječju pisanom znakovima katakane, „kuma“, što je termin za spomenutu životinju. Budući da ova kuma nipošto nije htjela upoznati „kumu“ s ploče, odabir za nastavak pješačenja pao je na cestu kojom prometuju vozila, nakon čega sam, zbog nepostojanja nogostupa, slijedeći ne vola, već dvije mlađe Japanke, skrenula na put primjereniji za pješake. Opet daleko od „kume“ ili barem od ploča sa sličnim sadržajem…
No zašto se uopće posjećuje kompleks Togakushi? Odgovor se krije već u samom nazivu i toponimu. Potonji se prevodi kao „vrata koja (nešto) skrivaju ili iza kojih se nešto skriva“. Naime, planina Togakushi veže se uz vrhovno božanstvo japanske mitologije, božicu Sunca, Amaterasu, odnosno uz mit prema kojem se ta šintoistička „kami“, zbog neprimjerenog ponašanja brata Susanooa, sakrila u jednu špilju na području grada Takachiho, na Kyushuu, na jugu Japana (koji sam isto tako posjetila i o kojem vam na ovim stranicama tek trebam govoriti), čime je svijet ostao bez sunčeva svjetla.
Ples božice Uzume i snaga boga Ame-no-Tachikarao-no-Mikoto bili su elementi zahvaljujući kojem je Amaterasu naposljetku izašla iz špilje. Kako kažu različiti izvori, među kojima i vodič „Touring Club Italiano“, isti je bog zavitlao stijenom kojom je bila zatvorena špilja te ju bacio do drugog dijela Zemlje, odnosno Japana, gdje se ona pretvorila u vrh planine Togakushi. S obzirom na ulogu koju snažni Tachikarao ima u priči o povratku sunčeva svjetla na Zemlju, u svetištu Okusha ne moli se samo za sreću, već i za uspjeh u sportu.
Evo, mene je samo pisanje o Okushi, dok prevodim i prilagođavam reportažu s talijanskog na hrvatski, povelo do podsjetnika o tome kako Togakushi krije i majstore skrivanja, koji to čine u potpunoj tmini, poput one u kojoj sam ja našla u ovom tekstu toliko spominjani ključ. A ti su majstori, pogađate, nindže, shinobiji, o kojima se nešto više može doznati u ovdašnjem muzeju. Za početak, prije posjeta muzeju, lijepo je znati da znak koji se čita „nin“ čini dio riječi koja se s japanskoga prevodi kao „strpljenje“. Radi se o terminu „nintai“, u vezi s kojim spisateljica Laura Imai Messina, čiji je dom već više desetljeća upravo Japan, kaže kako japansko strpljenje podrazumijeva svojevrstan poziv da se u težim životnim trenucima prikrije napor, da se podnose poteškoće u tišini, da se ne dopusti tjeskobi da prevlada te da se čeka… razvoj situacije, rješenje, bolje dane.
Pakao?! Ma kaki…
Mnogo strpljenja i visok prag tolerancije moraju imati stanovnici parka Jigokudani Yaen, odnosno „snježni majmuni“, japanski (nego kakvi) makakiji, koji ovdje uživaju u termalnim vodama područja Yamanouchi, sjeveroistočno od Nagana. Ili barem to pokušavaju budući da se znaju naći pod opsadom turista. Smetala sam i ja, s previše drugih posjetitelja koji su promatrali majmune kako se bućkaju u bazenu, pa je okruženje možda bilo razlog tenzija među pojedinim stanovnicima Jigokudanija i nečega što je izgledalo kao svađa.
No ništa od toga definitivno nije razlog zašto se ovo područje zove “Jigokudani”, što doslovno znači „dolina pakla“. Mjesto je tako nazvano zbog kipuće vode i pare koja se diže iz zemlje u ovom području, poznatom po izvorištima termalne vode. Međutim, može se ipak reći kako Nagano, osim ključa za raj, nudi i priliku da se iskusi pakao. Ali i mnogo više. (Napisala i snimila: Tanja Škopac)
