Iako naslov „U paklu Amazone“ zvuči atraktivno i pomalo dramatično, on je ipak primjereniji nazivu nekog hollywoodskog blockbustera nego našoj petodnevnoj brazilskoj avanturi. Ali ne zbog toga što naši doživljaji nisu bili filmski zanimljivi, već što vremenski uvjeti, nasuprot najavama, uopće nisu bili „pakleni“.
I upravo to želim naglasiti dan nakon povratka iz Brazila, točnije iz Manausa gdje sam boravio u lipnju 2014. godine. Ništa od onoga, čime su nas plašili mediji i ljudi koji često putuju u Brazil, nije se ostvarilo. Niti smo „umrli“ od vrućine i vlage u Manausu, niti su nas napadali komarci (a bili smo i u prašumi), nisu nas opljačkali, a ni pojeli, što je predrasuda koju čak i neki Brazilci gaje prema ljudima koji žive uz rijeku Amazonu, gdje smo proveli četiri dana naše brazilske avanture.
Cjepivo protiv žute groznice i tablete protiv malarije
Mjesec dana prije puta cijepili smo se protiv žute groznice, a dva dana prije počeli smo piti tablete protiv malarije (i nakon povratka smo ih nastavili piti još nekoliko dana). Usput, cjepivo i tablete stajali su me više nego let od Bergama do Madrida i natrag. Pored toga, opskrbili smo se sprejevima protiv komaraca, raznim „faktorima“ protiv sunca, a posebni „protokol“ napravili smo u svrhu preventive protiv razbojstava i krađi, od fotokopiranih putovnica do posebno šivanih džepova. Pogađate, ništa od toga nije nam trebalo. Temperatura je bila ugodna, vlaga podnošljiva, ljudi srdačni, a prvog komarca vidio sam tek nakon povratka kući.
Naravno, po povratku sam napokon vidio i lijepe žene, što je drugi brazilski mit koji mi je ovaj izlet raspršio. Brazilke uopće nisu lijepe, naprotiv većina je gojazna i neugledna poput Amerikanki.
Inače, Brazil je skupa, neorganizirana i do ludila birokratizirana zemlja, da sam čak i za običnu promjenu eura u reale trebao popunjavati formular. Osim toga, u zemlji od gotovo 200 milijuna ljudi, koja značajne prihode ostvaruje od turizma, samo rijetki govore neki drugi jezik osim portugalskog. I dok smo u Sao Paulu, gdje smo proveli jedan dan, imali malo više sreće s komuniciranjem, u Manausu, najvećem gradu Amazonije, čak ni na recepciji hotela nisu znali engleski jezik. No, ja sam preventivno naučio meni vrlo važnu riječ, cerveja (serveža), što na portugalskom znači pivo. Nakon što bi mi konobar donio „cerveju“ ja bih mu se zahvalio sa „obrigado“ i meni je to bilo dovoljno.
Brazilke (ni)su lijepe
No krenimo od početka. U Brazil smo putovali najprije avionom Ryanaira od Bergama blizu Milana do Madrida. U Madridu smo se ukrcali na avion brazilske kompanije TAM i deset sati letjeli do Sao Paula, te potom drugim TAM-om još četiri sata do Manausa. Avio kompanija TAM mi je bila jedna od rijetkih organiziranih stvari u Brazilu, pa je preporučujem svakome tko planira putovati u Južnu Ameriku.
Već u Sao Paulu, dok smo čekali let za Manaus, shvatio sam da je Brazil kao država u totalnom kaosu i da je Adriana Lima vjerojatno jedina lijepa Brazilka. Nakon popunjavanja formulara u kojem su me pitali sve osim krvne grupe i za koga sam glasao na prošlim izborima, promijenio sam nešto eura u brazilske reale. Dio novca podigao sam i na bankomatu i zaključio da se u Brazilu reale najviše isplati dizati s bankomata, jer je tečaj puno povoljniji. Naravno, pritom smo tražili bankomate europskih banaka, a u Brazilu je to španjolski Santander.
Iz Sao Paula smo otišli u Manaus, dvomilijunski grad na ušću rijeke Rio Negro u Amazonu, okružen kilometrima vode i prašume.
Izlet u prašumu i plovidba rijekom
Za Amazonu smo se dobro pripremili pa smo preko interneta preko jedne tamošnje agencije rezervirali dva atraktivna izleta. Prvog dana organiziran nam je odlazak u prašumu, a drugog dana vozili smo se gliserom po Rio Negru i Amazoni. Svaki izlet stajao je 85 eura u što je bio uključen i ručak po izboru organizatora. Prvi dan u jednom seoskom restoranu, a drugi dan u restoranu na splavi, poput onih u Beogradu. Na izbor hrane nismo mogli utjecati, ali nismo ni trebali jer u Brazilu se odlično jede, bez obzira je li riječ o mesu ili ogromnim ribama iz rijeke Amazone, a posebno su slasni razni prilozi i salate koji se uz to serviraju. Ukoliko se netko odvaži na izlet u Amazonu toplo mu preporučujem oba izleta.
Izlet u prašumu je fizički zahtjevniji jer se dva sata pješači kroz razne paprati i drugu tropsku vegetaciju gdje posebno treba paziti na opasne oštre listove koji vas mogu ozbiljno zarezati. U jednom dijelu morali smo hodati po vodi, na što su nas upozorili i ranije, ali da sam znao da ćemo „plivati“ do koljena, sa sobom bih bio ponio čizme. Najgore je bilo kada smo u vodi do koljena morali proći kroz mračnu špilju sa šišmišima, što me podsjetilo na jednu scenu iz Indiane Jonesa.
Uglavnom, u dva dana hodanja po prašumi i plovidbom rijekama imali smo prilike kupati se s dupinima, slikati s krokodilima i malim anakondama ili loviti piranhe. No, meni je najdojmljiviji bio posjet indijanskom selu, gdje smo kupili i najviše suvenira. (Tekst i foto: Nenad Čakić)
