Nisam sumnjala da me Španjolska neće osvojiti. Sama pomisao na ovu prekrasnu zemlju koju sam do putovanja u Madrid poznavala samo kroz razne dokumentarce i igrane filmove, izazivala je u meni uzbuđenje i pozitivne emocije koje su se samo pojačavale što sam se više približavala aerodromu. Sjetila sam se romantične melodrame 'Šunka, šunka' (Jamon, Jamon) slavnog španjolskog redatelja Bigasa Lune, mojih omiljenih glumaca Javiera Bardema i Penelope Cruz, temperamentnih Španjolaca, utrke s bikovima, flamenca, glazbe, čuvenog španjolskog pršuta Pata Negra, melodičnog jezika.…
Ima nešto posebno u tom španjolskom jeziku. Kažu to i istraživanja po kojima je to najsretniji, najstrastveniji i najljubavniji jezik. Da bi Španjolci osvojili suprotan spol, dovoljno im je samo govoriti, pomislila sam. A i njihov je temperament takav - strastven i vatren, kao i utrka bikovima po uzoru na onu slavnu iz grada Pamplone, na koju smo slučajno naletjeli već prvog dana boravka u Španjolskoj, u gradiću Guadaramma, pedesetak kilometara udaljenom od Madrida.
U Guadarammu smo došli da bismo posjetili Mauzolej Doline palih koji se nalazi u neposrednoj blizini tog tipičnog mediteranskog gradića. Mauzolej je vjerojatno jedinstveni primjer u svijetu gdje su u istoj grobnici pomiješane kosti žrtava nekog režima i njihovih krvnika.
Ova velika i impresivna grobnica smještena je u impozantnoj bazilici uklesanoj u ogromnoj planini. Na vrhu planine izgrađen je 150 metra visoki križ vidljiv kilometrima uokolo.
U bazilici je pokopan i Francisco Franco, koji je željeznom rukom diktatora vladao Španjolskom od 1939. do 1975., a koji je u međuvremenu, 24. listopada 2019., iz Doline palih premješten na groblje El Prado u Madridu, gdje je pokopan u obiteljsku grobnicu uz svoju suprugu.
Broj posjetitelja Mauzoleja porastao je otkako je španjolska vlada najavila da će Francove ostatke izmjestiti iz bazilike.
U bazilici punoj turista, raznih znatiželjnika i pristalica Francove politike, osjećala sam se nekako nelagodno, a nelagodu su mi dodatno povećavali brojni stražari koji su pazili da slučajno netko ne fotografira Francov grob, na kojem je bilo puno svježeg cvijeća i upaljenih svijeća. Uz sam grob posjetitelje je pozorno pratila stražarica s tako hladnim pogledom da nikome nije ni palo na pamet da možda potajice nekako fotografira Generalisimov grob.
Ljudi su se ipak najviše zadržavali u prostoriji s klupicama, gdje su klečali i molili se ispred grobnice pomiješanih kostiju žrtava režima i njihovih krvnika. Inače, prije ulaska u Baziliku svi posjetitelji su prošli strogu sigurnosnu kontrolu, baš kao na aerodromu.
Utrka s bikovima u Guadarammi
U Guadarammi smo na preporuku prijatelja odlučili ručati u gostionici La Chimenea, gdje smo kušali njihova tradicionalna jela, počevši s pladnjem jamona (pršuta) i nekoliko vrsta kroketa, najpopularnijeg predjela među Španjolcima. Posebno ukusna bila je galicijska hobotnica (pulpo) na žaru.
Kako se taj dan u selu održavala tradicionalna godišnja fiera, imali smo sreće da uživo vidimo i trku bikova, svojevrsnu 'mini Pamplonu'. Mladi su se i samouvjereni Španjolci, prije nego li su bikovi pušteni iz tora, zagrijavali i pripremali za trku cupkajući na mjestu. Kada su razjareni bikovi pušteni, mladići su u galopu trčali pred njima u cik-cak smjeru nekoliko stotina metara. Nekima su bikovi doslovce bili za petama. Duž ulice ograđene visokom drvenom ogradom povicima su ih bodrili mještani ponosni na ovu svoju tradiciju.
Uspjeli smo se probiti do same ograde zahvaljujući gostoljubivosti mještana koji su nam, kao turistima, napravili mjesta da što bolje vidimo i slikamo prolazak bikova. Obišli smo i arenu u kojoj je dio posjetitelja već čekao kako bi zauzeli što bolje mjesto da nakon trke uživaju i u dječjoj koridi, koja se toga dana organizirala.
Tornjevi pod kutem od 15 stupnjeva
Po povratku u Madrid otišli smo na večeru, a odabir je bio tipični španjolski restoran 'El Alamo'. Uz dobra španjolska vina, čija cijena po boci rijetko prelazi 20 eura, i obavezno predjelo pršut, kojeg gazda reže pred gostima, jeli smo njihovu janjetinu, koju svakome preporučujem.
Idućeg dana posjetili smo katedralu Santa Maria, sjedište rimokatoličke nadbiskupije Madrida, koju je 1993. blagoslovio papa Ivan Pavao II. Za razliku od nelagode koju sam osjećala u bazilici, ovdje sam se osjećala veličanstveno, ispunjeno i toplo.
Da Španjolci imaju u sebi ono nešto posebno dovoljno je bilo gledati njihovu fantastičnu arhitekturu. Madrid je uistinu veličanstven grad koji odiše stilom i može se na svakom koraku uživati u njegovoj povijesti, pa je nezaobilazan bio naš obilazak centralnog trga Plaza Mayor, gdje su se nekad održavale razne kraljevske ceremonije, pogubljenja i borbe s bikovima ili prošetati ulicama do Palacio Real. To je najveća kraljevska palača u zapadnoj Europi i službena je rezidencija španjolske kraljevske obitelji, ali se koristi samo za državne ceremonije.
Turistima je zanimljiva željeznička stanica čiji je jedan dio pretvoren u botanički vrt. Tu se najčešće rade selfiji. Turisti se vole fotografirati i ispred slavoluka kroz koji je 20. ožujka 1939. Francisco Franco ušao u osvojeni Madrid.
Jako me se dojmio i dio grada Puerta del Sol. Ovdje se nalazi simbol grada Madrida - medvjed, u čiju čast je podignut brončani spomenik El Oso y El Madrono. Zašto je medvjed simbol Madrida nismo uspjeli saznati, ali smo se, kao i svaki turist koji dođe u Madrid slikali kraj njega. Mogli smo samo nagađati da je na ovom području nekada bilo puno medvjeda.
Iz daljine smo se divili i najpoznatijim neboderima u Madridu, Kio Towers nazvani još i “Vrata Europe”, čija je visina 114 metara, a poznati su po tome kao prvi neboderi u svijetu pod kutom od 15 stupnjeva, a nismo odoljeli ni da se slikamo na ploči koja označava središnju točku Španjolske, što je također omiljeni objekt za foto uspomenu.
Ulicama Madrida, četvrtog najnaseljenijeg grada zapadne Europe, iza Pariza, Londona i Berlina, s obzirom na velik broj stanovnika nema gustog prometa. Ljudi se većinom voze metroom, koji je uredan i čist, a u kojem ćete vrlo vjerojatno sresti pjevače i svirače, uglavnom mlade ljude, koji sviraju i pjevaju i na taj način zarađuju za džeparac ili studij. Inače, jedna vožnja u metrou stoji 1,22 eura i dijelovi grada dobro su povezani linijama, pa se ne isplati koristiti Uber.
Spomenik posvećen Đavlu
Osim trgova Plaza Mayor i Puerta del Sol ljepotom arhitekture zadivljuje i jedna od glavnih gradskih ulica, Gran Via. Kao i gradski park Retiro, najveći i najpoznatiji park u Madridu, koji je do 19. stoljeća pripadao španjolskoj kraljevskoj obitelji i njima služio za odmor. On se nalazi u srcu Madrida i njegova su zelena pluća.
Danas u njegovoj ljepoti mogu svi uživati jer je postao javni park, u kojem s obzirom na njegovu veličinu nema nikakve gužve. Neki leže i sunčaju se, neki šeću, neki trče, na klupicama čitaju knjige… Park ima ogromnu površinu za šetnju, mnoge atrakcije za zabavu ali i čuva gradsku baštinu. Naime, u njemu se nalaze mnoge građevine povijesne vrijednosti, skulpture i spomenici. Nas je posebno zaintrigirao neobičan spomenik Pali Anđeo (Fuente del Angel Cadio), posvećen đavolu, odnosno Sotoni, što je jedinstven takav primjer u svijetu.
U parku se brodicom može provozati umjetnim jezerom, ali mi smo se nakon dugog hodanja radije sklonili i odmorili od jakog sunca i žege u kafiću koji se nalazi usred parka, uz San Miguel, jedno od španjolskih poznatijih piva i mojito.
U Madridu se nalaze neki od najpoznatijih muzeja u Europi, među kojima se ističu Reina Sofia i Prado s veličanstvenim opusom umjetničkih dijela, među kojima prednjače radovi najslavnijih španjolskih umjetnika – Pabla Picassa, Salvadora Dalija, Francisca Goye, El Greca, Diega Velazqueza, Joan Miroa i drugih. Cijena ulaznice za Prado iznosi 15, a za Reinu Sofiu 10 eura, ali vrijedi svakog centa. Jer poseban je doživljaj naći se u blizini tih slavnih djela i doslovno ih osjetiti.
Gola Maya i Veliki masturbator
Foto aparati i mobiteli su dozvoljeni, ali neka od najslavnijih djela nije dozvoljeno slikati, no potajice sam se ipak uspjela slikati sa slikom Gole Maye, Francisca Goye, što mi je bila posebna želja. Jednom mi je jedan muškarac rekao da ga podsjećam na Golu Mayu pa otada imam neki poseban odnos prema tom djelu. Stoga je bilo i razumljivo moje uzbuđenje kada sam tu veličanstvenu sliku pogledala uživo, sa svega pola metra udaljenosti. Doista je fascinantna ta Gola Maya. Nitko ne zna tko je ona zapravo, ali njeno tijelo svi poznaju. Gola Maya je prva slika nagog tijela u povijesti umjetnosti, a da motiv nije religiozni. Savršena je i za mene potpuno neusporediva s istom, ali obučenom Mayom, koje su izložene jedna do druge. Gola Maya nalazi se u muzeju Prado.
U Muzeju Reina Sofia posebno mjesto zauzima najpoznatija slika Pabla Picassa, Guernica iz 1937. godine, koja je inspirirana tragičnim događajem iz Španjolskog građanskog rata, kada su nacistički bombarderi gradić Guernicu sravnili sa zemljom. Kraj ove sam slike, koju je strogo zabranjeno slikati, osjećala neku tjeskobu i nemir i nisam mogla dugo bit kraj nje.
No, zato je dopušteno fotografiranje čuvenog platna Veliki masturbator, Salvatora Dalija, pa se posjetitelji muzeja Reina Sofia obavezno slikaju ispred ove, već po samom nazivu intrigantne slike, na kojoj se analizira pa i najmanji detalj. Pored, Gole Maye, ovo je djelo španjolskog nadrealizma na mene ostavilo najveći dojam od svih koje sam pogledala u ova dva madridska muzeja.
Komadići pršuta u papirnatim tuljcima
Osim kulturnih znamenitosti svatko tko posjeti Madrid obavezno mora ući i na tržnicu Mercado de San Miguel. Ova povijesna tržnica od stakla i željeza blizu glavnog trga Plaza Mayor renovirala se šest godina i nezaobilazno je mjesto u kojem se nakon pješačenja možete malo odmoriti i probati razna tradicionalna španjolska jela i kolače, te naravno odličan španjolski pršut. I tu se pršut reže pred gostima, a zanimljivo je da se prodaje i izrezan u komadiće u papirnatim tuljcima u kakvima se na našim ulicama prodaju vrući kesteni.
Pršut je jedan od španjolskih zaštitnih znakova i diljem grada nalaze se Museo de jamon, što su zapravo prodavaonice pršuta, koje su prepoznatljive po desetinama pršuta koji vise sa stropova i zidova. Najpoznatije vrste su serrano i iberico oko kojih su Španjolci razvili pravu priču, pa mnogi turisti umjesto suvenira na temu koride i bikova, kući nose njihov pršut. Obožavam istarski pršut, ali moram priznati da mi je španjolski za mrvicu bolji, pa je i moj suvenir iz Madrida bio paketić s 8 dekagrama slavnog pršuta Pata Negra. Cijena? Prava sitnica – 20 eura.
Ljubitelji nogometa u Madridu obavezo pohode slavni nogometni stadion Santiago Bernabeu na kojem igra Real Madrid. Mi smo ga obišli samo izvana jer ulazak u stadion i obilazak košta 25 eura, a ipak nismo toliki fanovi.
Restoran s jelima od iznutrica
Madrid je divan i prati ga lijepo vrijeme, ali kad ste turist i želite vidjeti što više toga bolje da ne idete usred ljeta, jer nije baš ugodno obilaziti grad na temperaturi koja se penje i do 40 stupnjeva Celzijusovih. Nas je u listopadu pratila temperatura od čak 28 stupnjeva i bilo je pretoplo pa smo se često sklanjali u kafiće u sporednije mirnije ulice kako bismo se osvježili, ali i nešto prigricnuli jer su to obično objekti u kojima se mogu guštati njihove gastronomske poslastice, slasni mali zalogaji ili grickalice. Među njima je najpoznatiji tapas – mala, ali zato maštovita i domišljata jela koja Španjolci kombiniraju s nekim nespojivim okusima. Običaj da se u španjolskim kafićima uz pića obavezno serviraju i neka jela (barem grickalice) datira iz vremena kralja Alfonsa X, koji je donio zakon da se u gostionicama uz piće obavezno nešto mora i jesti. Tako su tapasi postali dio španjolske tradicije i ostali slasni zalogajčići u kojima Španjolci uživaju u svako doba dana.
Posebno gastronomsko iskustvo u Madridu su i sendviči s prženim lignjama u zalogajnici El Brillante. To su za mene najbolje lignje kolutići koje sam ikada jela. Ogromne, a jednostavno su se topile u ustima. Jede se na šanku, a posebnost restorana je što konobar, kada od vas primi narudžbu, od kuhinje preko puta naručuje glasnom vikom. Ispod šanka nalaze se kanali koji služe za odlaganje smeća, pa se otpaci hrane jednostavno bacaju pod noge.
Zanimljiv je i restoran La Taqueria, ovjenčan Michelinovom zvijezdicom, koji je poznat po jelima spravljenim isključivo od iznutrica i mesnih ostataka.
Grad u kojem se živi vrlo opušteno
Madrid je mnogoljudan grad ali u njemu nema posebnog stresa. Ljudi rado izlaze, smiju se i druže uz ukusan zalogaj, vino ili pivo dugo nakon ponoći. Zapravo, zbog vrućina, ljudi najčešće na večere izlaze iza 22 sata.
Doista su posebni ti Španjolci. Žive vrlo opušteno i gdje god smo bili osjetili smo sjajnu atmosferu. Nakon Praga, dinamični i šarmantni Madrid zauzeo je prvo mjesto na listi gradova u kojem bih mogla živjeti. (Tekst: Eleonora Vlačić, foto: Nenad Čakić)
