Postoji li u japanskom jeziku izraz za latice cvjetova trešnje koje zahvaljujući kiši postanu ukras na prozirnom kišobranu? Ova me misao zaokuplja već dvije godine, od moga prvog posjeta Japanu u vrijeme hanamija, višestoljetne japanske tradicije promatranja cvjetova trešnje, sakure, što je, kao što znate, japansko ime za trešnjin cvijet, glavni simbol proljeća u Japanu. Misao dugujem nevjerojatnoj sreći koja me u vrijeme istog boravka u Zemlji Izlazećeg Sunca snašla u Kyotu, odakle sam kao suvenir sa sobom ponijela ne samo prozirni kišobran sličan onome kupljenom u istom gradu pet godina prije, za vrijeme prvog boravka u Japanu, već i više latica cvjetova trešnje koje su se prilikom „lova“ na ljepote proljeća u staroj prijestolnici zalijepile za krov moga kišobrana. Te ondje i ostale.
Neke su još uvijek na istom mjestu: iako su u međuvremenu poprimile drugačiju boju, još uvijek pazim da ih sačuvam i da što manje koristim kasu („kasa“ znači „kišobran“) koja ih nosi. Što znači da je kišobran zasad na dobrom putu da postane „tsukumogami“, što je naziv za predmet koji oživi, dobije dušu i samosvijest, nakon što doživi sto godina. Ta film ja nećon videt, kako se to lijepo kaže na labinjonsken, barem ne u ovom obliku i životu, ali lijepo je znati da postoji takvo vjerovanje. A raduje me i mogućnost vraćanja istim trenucima kroz isti kišobran, pa i kroz fotografije te tekstove. Ovaj koji sada čitate posvećujem jeziku hanamija, pojedinim terminima povezanima s istim razdobljem, kada se slavi ljepota sadašnjeg trenutka, prolaznost, ali i ponovno rođenje te život općenito.
Vraćaju se lastavice
Sve je to sažeto u izrazu „mono no aware“, svjesnost o krhkosti i nestalnosti, za koju Laura Imai Messina, talijanska spisateljica kojoj je Japan dom već dugi niz godina, kaže kako se radi o slatko-gorkoj spoznaji koja nas poziva da volimo svršeno upravo zato što je svršeno. Ne savršeno. Iako je i taj moj boravak u Japanu bio upravo takav, savršen. Tako je i počeo: moj se dolazak poklopio s vrhuncem cvjetanja, koji je poznat kao „mankai“, što nastupa nekoliko tjedana nakon što se pojave prvi cvjetovi.
Razdoblje sakure, promatranja cvjetova i piknika ispod trešnjinih stabala u većem dijelu Japana uglavnom traje od druge polovice ožujka do prvih tjedana svibnja, ovisno o klimatskim uvjetima. Započinje na jugu, od najtoplijih predjela Japana (na Okinawi već između siječnja i veljače), a Hokkaido dolazi na red početkom svibnja. „Sakura zensen“ je termin koji se povezuje s napredovanjem sezone sakure i prevodi se kao „fronta trešnjinih cvjetova“. Svake godine Meteorološki zavod Japana objavljuje prognoze cvjetanja, od otvaranja prvog cvijeta, odnosno od trenutka „kaika“.
Što će reći da se u pojedinim krajevima ove zemlje u sakuri može uživati i u razdoblju od 5. do 9. travnja, kada se „vraćaju lastavice“. Upravo je to ime, navedeno pod navodnicima, naziv jednog od 72 godišnja doba ili sezona mikro veličine, shichijūni-kō, ili pak klimatskih razdoblja, koja su poznata u Japanu. Sustav je uvezen u VI. stoljeću iz Kine, a Japanci su ga, kako kaže Roberta Santagostino u svom djelu o tom starinskom računanju vremena, prilagodili svojoj kulturi i prirodnim ljepotama. Te mikro sezone, pojašnjava Santagostino, odražavaju „prirodne pojave povezane s vjetrom, kišom i snijegom, cvjetanjem biljaka, sazrijevanjem plodova i sa složenim ponašanjem životinja, precizno prateći uobičajeni ritam prirode, razdoblja rasta, odmora i preobrazbe“. Naslov ove lijepe knjige, izašle u nakladi izdavačke kuće „Mimesis“, je “Le 72 stagioni del Giappone. Il calendario tradizionale scandito in attimi”.
Made in China
Na istim sam stranicama pronašla i ime mikro sezone tijekom koje je započeo moj proljetni boravak u Japanu od prije dvije godine. Bio je to prvi vikend u travnju 2024., kada sam se, za razliku od lastavica koje se tih dana, od 5. do 9. travnja otprilike, nedugo poslije mikro sezone koja se naziva „Prvi cvjetovi trešnje“, vraćaju u Japan nakon što su provele zimu u Jugoistočnoj Aziji (blago njima!), vratila iz Hrvatske. I to u pravo vrijeme, dakle, za vrijeme vrhunca cvjetanja trešanja u regiji Kansai, u kojem sam uživala najprije u Osaki, a potom i u Kyotu i Nari.
Bila je to jedna subota, rano popodne, kad sam, malo vremena nakon dolaska iz Europe, pohitala, još i prije check-ina u hotelu, u park dvorca u Osaki, koji je već bio pod opsadom „hanamitelja“ i prostirki za piknik i tradiciju koja je u Japanu započela u razdoblju Heian (794. – 1185.), čiji se početak veže uz godinu kad je Kyoto postao prijestolnicom Japana. Isti je običaj potekao iz Kine, odakle je, u vrijeme dinastije Tang, uvezen u Japan, koji je tada pak bio u periodu Nara (710. – 784./794.).
U početku su cvjetovi koji su se promatrali u sklopu ove tradicije u Japanu i u Kini bili oni šljive. Narednih se godina u Japanu pozornost preusmjerila na sakuru: prvi koji su ih slavili, s poezijom waka i slavljem, bili su pripadnici aristokratskih obitelji, nakon čega su isto počeli prakticirati i samuraji, dok se je u periodu Edo (1603. – 1868.) običaj proširio među običnim ljudima. U svom djelu Roberta Santagostino podsjeća na zapise prema kojima hanami potječe od obreda u sklopu kojih se, uz pripremu posvećenog sakea, molilo za dobru žetvu ispod stabala trešnje, za koja se vjerovalo da su dom božanstva rižinih polja.
A danas, kada se prakticira i nešto što je poznato kao „yozakura“, a odnosi se na noćni ili kasnovečernji hanami, uz dekorativno osvjetljenje cvjetova u parkovima i na povijesnim lokacijama, ispod trešanja sjedi se, uživa u pikniku i pozira za fotografije. Poziranje nije zaobišlo ni mene – dokaz su fotografije nastale već prvog popodneva mog boravka u Japanu u travnju 2024. Čak petnaestak mojih portreta ispod jedne viseće japanske trešnje, shidarezakura, u parku oko dvorca u Osaki, napravila je mojim mobitelom jedna mlada žena u želji da u Europu ponesem što ljepše uspomene, bez obzira na i više nego vidljive tragove jet laga na mom licu… Nasreću, pažnju, osim shidarezakura, odvlače i „oblačići“ trešnjinih cvjetova vrste somei yoshino, najpoznatije i najrasprostranjenije na nacionalnoj razini te najbrojnije u istom parku, gdje se nalazi oko 3.000 stabala ukrasnih trešanja. Na istim se fotografijama naziru dijelovi prostirki za hanami plave boje.
Bolje kolači…
Što se jelo? Ne znam vam točno reći, budući da ni inače nemam naviku gledati u tuđi tanjur (dobro, možda ponekad pogledam u doslovnom smislu, ali u prenesenom ne), ali poznato je da se u sličnim prilikama u kutiji bentō, u koju se upakira obrok „za van“, nađu specijaliteti nadahnuti razdobljem godine koje se slavi. Ili barem boje odabrane hrane moraju odgovarati proljetnim tonovima. Poput roza boje kolačića koji su poznati kao „sakura mochi“, a rade se od glutinozne riže iste boje. Pune se marmeladom od slatkog graha azuki (anko) i umataju u list trešnje koji je upravo za te potrebe konzerviran u salamuri. Savršen su „dodatak“ šalici matche. Istu sam kombinaciju i ja odabrala u Kyotu, gdje ćete naći verziju mochija regije Kansai koja je poznata kao „domyoji“, što je i ime hrama u prefekturi Osaka u sklopu kojeg je počela proizvodnja brašna koje se koristi za istu vrstu mochija.
U Tokiju i ostatku regije Kanto tradicionalni sakura mochi malo je drugačiji, i u estetskom smislu, te pripada skupini istih kolačića koja nosi ime „chomeiji“, koje se podudara s imenom hrama u zoni rijeke Sumida, u Tokiju, u kojem su, kažu, nastali prvi sakura mochi na prostoru današnjeg Japana. Dogodilo se to 1717. zahvaljujući Shinrokuu Yamamotou, čija je želja bila dati novi život otpalim listovima stabala trešanja što su se nakupljali oko hrama…
Mochi kojim sam se zasladila u Kyotu bio je dio ponude lokala smještenog uz jednu od najprometnijih ulica u dijelu stare japanske prijestolnice koji se zove Higashiyama. Bio je to kratak, ali vrlo sladak, predah nakon obilaska hrama Kōdaiji, koji je u čast svoga preminulog supruga, Toyotomija Hideyoshija, generala poznatog kao jedan od trojice velikih ujedinitelja Japana, dala sagraditi njegova supruga Nene, odnosno Kita-no-Mandokoro, koja počiva na ovom mjestu. Hideyoshi je poznat i kao graditelj dvorca u Osaki.
Kompleks je poznat po prelijepom stablu viseće trešnje u zen vrtu. Riječ je o jednom od najpoznatijih stabala trešnje u gradu, u kojem bi, osim vremena za obilazak svih glavnih atrakcija, trebalo imati i doslovno dodatni želudac. Poput onog o kojem govori termin „betsubara“, što podrazumijeva poseban stomak za desert, odnosno poslastice, i nakon obilnog glavnog jela. Jer, naravno da se u ovo vrijeme godine mora kušati i neki od sladoleda, takozvani točeni sladoled, u bojama i okusima hanamija: ja sam odabrala dvobojni, roza s okusom sezonskog mochija (odnosno sakure) i zelena s okusom matche.
“Hana yori dango” japanska je izreka čiji bi prijevod bio „bolje kolači nego cvijeće“, a koja se zapravo koristi kako bi se poručilo prednost praktičnog u odnosu na estetiku. Doslovno, bolje „dango“ nego „hana“. Poput poslastice koja je poznata kao „hanami dango“, iz kategorije tradicionalnih japanskih slatkiša, ili wagashija, a sastoji se od tri kuglice na štapiću koje su napravljene od rižina brašna te su zelene, bijele i roza boje. Svaka kuglica i boja predstavlja prirodni ciklus, i to, redom, proljeće, odnosno početak ljeta prema tradicionalnom kalendaru (što se poklapa s prvim danima svibnja) i razdoblje nakon što trešnje izgube i zadnje cvjetove, potom snijeg koji se otapa te same cvjetove trešnje. Upravo zahvaljujući tim trima bojama, isti je kolačić poznat i kao „sanshoku dango“.
Latice nošene vjetrom
Spomenuti mochi iz Kyota, kao i hanami dango kojime sam svoje nepce obradovala u Asakusi, u Tokiju, sada je samo uspomena koju sam, nasreću (budući da je sjećanje krhko), ovjekovječila fotografijom. Za razliku od najupornijih među laticama cvjetova trešnje na kišobranu kupljenom u Kyotu, koje su još uvijek na istom mjestu. I koje, osim što me redovito povedu u područje Keage i na prugu koja je već odavno pretvorena u mjesto za uživanje u trešnjama u cvatu, podsjećaju na još jednu zanimljivu pojavu u vrijeme hanamija.
Riječ je o trenutku koji se naziva „sakura-fubuki“, a prevodi kao „(snježna) oluja latica“: označava latice koje nošene vjetrom padaju u obilnijim količinama. Postoji i „sakura-ame“, kiša trešnjinih latica… Padaline će, uz neizbježni protok vremena, stvoriti još jedan mirakul koji je Japancima poznat kao „hana-ikada“, odnosno „splav od cvijeća“, a podrazumijeva površine rijeka, potoka i jezerca prekrivene laticama trešnje. I tako završava sezona hanamija u Japanu. Kao i ovaj kratki vodič kroz leksik cvjetova sakure. (Napisala i snimila: Tanja Škopac)
