„E sad sam stvarno ljut. Daj pare!“. Bio je već mrkli mrak kad sam se iz središta Yangshuoa, za kineske pojmove, gradića te središta istoimenog okruga na jugozapadu Kine s oko 300.000 stanovnika, vraćala prema sedam kilometara udaljenom selu Chao Long i svom hotelu, u blizini rijeke Yulong, i to (s) biciklom koji sam bila unajmila to jutro. Budući da je veći dio puta bio jako loše ili nikako osvijetljen te da nije nedostajalo ni jaraka uz ceste kojima sam morala ići, bicikl, na kojem nisam imala svjetlo, uglavnom sam gurala.
I tako dospjela do točke gdje nisam više znala idem li ili ne u dobrom smjeru i jesu li me osobe kojima sam prethodno pokazivala svoju adresu na kartici-ključu hotela dobro uputile. Odlučujem potražiti još jednom pomoć te nedaleko od ceste na kojoj sam se našla, u blizini jednog hotela, nailazim na mladog muškarca s dvoje djece.
Kako je zborila aplikacija
„Molim vas, možete li mi reći ako ću onom cestom doći do ove adrese?“, upitala sam čovjeka, koji mi je odmah gestikulacijom dao do znanja da ne govori engleski i posegnuo rukom u džep kako bi izvadio… mobitel, naravno. Jer je u svom telefonu imao jednu od aplikacija kojom se ljudi u Kini služe za prijevode između spomenutog jezika i kineskog. Očito je to praksa i u Yangshuou, za koji sam negdje pročitala da se izdvaja i kao regija u kojoj ima puno govornika engleskog, dijelom i zbog razvijenog turizma.
Loše poznavanje engleskog među Kinezima i korištenje spomenutih sredstava za sporazumijevanje sa strancima bili su mi i prije dolaska u Yangshuo i više nego poznati, budući da sam tijekom prethodnih dvanaest dana bila posjetila Peking, Xi'an, Chengdu, Guilin i još neke, manje, gradove. No, u usporedbi s onima prije, ova je aplikacija bila još manje pouzdana.
Naime, nakon što ju je moj sugovornik pokrenuo i zamolio me, opet gestikuliranjem, da ponovim pitanje, kako bi me aplikacija snimila i prevela moj upit na kineski, snimio je i ljubazni Kinez svoj odgovor. A on je u prijevodu na engleski koji je mobitel ponudio bio ono što sam napisala na početku ovoga teksta.
„No, no, no… nooo!“, počeo je odmahivati glavom i mahati rukama moj sugovornik, zajedno sa svojom suprugom, koja nam se u međuvremenu pridružila, čim je pročitao prijevod: naime, aplikacija najprije ispiše izrečeno (ili ono što ona „misli“ da je izrečeno) na izvornom jeziku, zatim prijevod na jezik sugovornika, koji se potom reproducira u audio snimak.
Bila sam preumorna da se grohotom nasmijem pa sam se samo osmjehnula, jer nisam, naravno, ni mislila da je to bio pravi odgovor, na što su moji sugovornici (i tu ne mislim, naravno, na aplikaciju) vidljivo odahnuli. Nakon toga su se samo povukli u svoju kuću smatrajući, valjda, da su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da mi objasne da mogu slobodno nastaviti istim putom do svoje adrese. Što sam i učinila.
Kud Li…
Dan prije tom sam se cestom vozila u automobilu koji je vlasnica hotela (kojoj engleski nije problem) bila poslala po mene u pristanište Yangshuoa u koje sam nakon četverosatnog krstarenja rijekom Li stigla brodom iz Guilina. Na put do hotela tog dana nisam obraćala pažnju jer sam se prethodno malčice uzrujala zbog nesporazuma oko mjesta na kojem sam trebala čekati svoj prijevoz, odnosno zbog jednostrane odluke dežurnih u hotelu da me vozač dočeka pred izlazom iz samoga pristaništa, a ne, kao što je prethodno bilo dogovoreno, na oko dva kilometra udaljenom parkiralištu.
O promjeni sam, doduše, bila obaviještena desetak minuta prije dolaska u Yangshuo mailom, no u Kini pristup besplatnoj bežičnoj mreži mobitelu s karticom SIM moga (europskog) telefonskog operatera nije moguć posvuda, čak ni ako se spajate preko neke od aplikacija VPN (putem kojih i u Kini možete imati pristup, primjerice, Googleu, koji je u toj zemlji inače nedostupan). Točnije, moguć je tek u hotelima i pojedinim kafićima te restoranima, no ne i u zračnim lukama, na željezničkim stanicama ili na brodovima. Tako da obavijest nisam ni vidjela do navečer, kad sam već bila u hotelu.
Posljedica je bila ta da sam na svoj prijevoz čekala gotovo sat vremena na pogrešnom mjestu. Nazivanje hotela telefonom nije bilo od pomoći: mlada žena na recepciji uspjela je na svom engleskom reći tek da ne razumije i ne govori dovoljno dobro engleski. Preostalo mi je bilo tek čekati. I plakati: suze su same krenule. Vjerojatno i zbog umora. Na mukama zajedno sa mnom bio je i stražar zadužen za čuvanje parkirališta, koji mi je po završetku smjene ponudio prijevoz svojim skuterom.
„Evo, vidiš, ima mjesta i za prtljagu i za tebe“, pretpostavljam da mi je rekao, govoreći „lokalno“, na kineskom, i gestikulirajući na globalno razumljiv način. Na svojoj je ideji inzistirao više minuta. „No money“, dodao je na engleskom, za svaki slučaj, da ne bih pomislila kako bi mi prijevoz naplatio. Ponudu sam zamalo prihvatila, i to nakon što sam shvatila koliko sam njega samog rastužila i zabrinula. No umiješao se razum i moje nepovjerenje u skutere i slična vozila pa sam prijedlog naposljetku ipak odbila. Svom sam supatniku i nesuđenom suputniku pokušala reći, riječima na engleskom i usiljenim osmijehom, da ću biti dobro i da se ne brine za mene.
I bila sam. Naravno. I to već dvadesetak minuta poslije. Kada se na skuteriću roza boje pojavio kolega recepcionarke kojoj sam prethodno pokušavala objasniti gdje se nalazim. Nakon par sekundi ugledala sam i auto s vozačem. Tako je to s putovanjima, nakon previše uživanja mora biti, ravnoteže radi, i malo neugodnosti, koje su meni na svim dosadašnjim putovanjima bile zaista zanemarive, a u Kini povezane samo s jezičnim barijerama.
Alisa i ja
No te sam prepreke ipak uspijevala savladati. A bez većih problema prešla sam dan nakon svog dolaska u Yangshuo i sve mostiće na šetnici/biciklističkoj stazi uz rijeku Yulong. I to prenoseći preko istih mostova unajmljeni bicikl kojim sam u kasnijim jutarnjim satima krenula u pravcu Mjesečeva brda, glavne prirodne atrakcije u ovom dijelu Kine, poznatom po vapnenačkim stijenama što se uzdižu iznad rijeka i naseljenih mjesta.
Krajolik je i bio jedan od razloga zašto sam posjetila Guilin i Yangshuo, koji čine dio Autonomne regije Guangxi naroda Zhuang – taj magični pejzaž me, naime, na fotografijama koje sam gledala prije polaska za Kinu, podsjetio na sjever (iz Yangshuoa ne tako udaljene) Jugoistočne Azije, moje fantAzije. Uzbuđenje je bilo još veće u trenutku kad sam bukirala možda najukusnije uređenu hotelsku sobu od svih dotad rezerviranih. Jedva sam čekala da vidim kakav još show nudi Yangshuo.
„To ti je otprilike devet kilometara odavde. S tim da svaki most duž šetnice možeš zaobići odlaskom na cestu, nakon čega se možeš opet vratiti na šetnicu“, rekla mi je vlasnica hotela nakon mog prvog doručka u okrugu Yangshuo, pokazujući mi na karti kuda ću doći do Mjesečeva brda. Nakon toga me otpratila i do najbližeg iznajmljivača bicikala. Tako se to radi u Kini, goste se vrlo često otprati do dućana („Za svaki slučaj, da ne bi otišla u onaj u kojem je sve preskupo“ – bilo je jedno od objašnjenja koje sam od recepcionarke dobila dan prije), do preporučenog restorana ili do iznajmljivača bicikala. Ako je sve to, naravno, fizički dovoljno blizu.
Bila sam si zacrtala da ću unajmiti bicikl roza boje. Jedan takav je i bio u ponudi, ali kočnice nisu bile u funkciji. Naposljetku sam ipak uzela plavu „Alice“. Što je bio sasvim logičan odabir budući da sam već bila u Zemlji čudesa koju neki nazivaju rajem. A i pretpostavila sam da će mi druženje s nebeski plavom Alisom dobro doći za priču o mom boravku u ovom dijelu Azije. S Alisom, koja je izgledala kao da je prošla kroz mnoge nedaće i pokoji rat, vrlo sam se brzo sprijateljila.
I to usprkos tome što mi je od posljednjeg bicikliranja bilo prošlo mnogo više od dvadeset godina. Već nakon par metara savladala sam i nakrivljeni upravljač. No i sa svim svojim nedostacima, Alisa je poslužila svrsi. Više od toga za samo 15 juana (otprilike isto toliko kuna) za cjelodnevni najam nisam mogla tražiti. A i bila je dovoljno neugledna da ju nitko ne poželi za sebe dok sam ja, primjerice, uživala na Mjesečevu brdu ili objedovala u restoranu.
Sve zbog jednog zmaja
Ili u bilo kojem drugom trenutku kad je nisam mogla imati na oku. Kao, primjerice, uz šetnicu dok sam fotografirala vrlo bistru rijeku Yulong, turiste na raftingu, odnosno na splavima od bambusa, te niz prirodnih i umjetno stvorenih atrakcija na koje sam naišla na putu prema konačnom odredištu. Nisam, tako, mogla odoljeti ljuljačkama na obali spomenute rijeke, a ni fotografiranju (umjetničkih) intervencija u prostoru, kojih je Kina prepuna i među kojima u pojedinim mjestima ima i onih koje se mogu kategorizirati kao kič.
U mojem albumu fotografija koji je nastao u Yangshuou ima i nekoliko slika zmaja od konopca od jute (i vjerojatno još nečega). Koji se ovdje nalazi iz vrlo logičnih razloga. Naime, ime rijeke, Yulong, bi se moglo prevesti otprilike kao „mjesto gdje se sreće zmaj“. Legenda kaže kako je upravo ovo mjesto zmaj (ili, kineski, long) iz Istočnoga kineskog mora odabrao za svoju trajnu nastambu, nakon što se, baš poput mene, zaljubio u ovdašnji krajolik, a opazili su ga, nakon njegova nastanjivanja, i neki stanovnici okolnih sela. Zahvaljujući čemu je nekadašnja rijeka Anle postala Yulong.
Što nas navodi na zaključak da u vrijeme zmajeve odluke da malo zaroni u pravcu Yulonga nije bilo zatvaranja u karantenu ili bilo kakvog ograničavanja kretanja. Barem ne zmajeva. Ili je zatvaranje, za ljusku, izbjegao. Šala i digresija mala... Koliko god da je legenda o zmaju zanimljiva i koliko god ja voljela orijentalne zmajeve i njihovo značenje u Aziji, gdje zmaj simbolizira prosvjetljenje, ali i moć i kreativnost, te bez obzira na lijepu podudarnost imena sela u kojem sam bila odsjela (Chao Long znači „zmajevo gnijezdo“) i naziva rijeke, ipak je meni nekako ljepše Yulongovo prijašnje ime. A to je, dakle, Anle, što, kažu moji kineski izvori, znači „mir i sreća“.
Mir u svijetu zaboravila sam, od silne sreće, poželjeti svima na našem planetu u trenutku kad sam okrunjena, i to krunom od cvijeća. Autorica najljepšega modnog dodatka za glavu koji sam ikada dotad vidjela ili kupila na svojim putovanjima bila je jedna od starijih gospođa koje sam srela negdje na pola puta do Mjesečeva brda, odnosno nakon otprilike pet kilometara bicikliranja i nakon što sam Alisu ručno prenijela preko više mostića, u potpunosti zaboravivši savjet vlasnice moga hotela o tome kako zaobići te iste, biciklima, i općenito kotačima, neprilagođene mostove.
„Five yuans“, rekla mi je kreatorica moje tada buduće cvjetne krune pokazujući mi prelijepu koronu od, da, dobro ste shvatili, samo pet juana. Doživjela sam je kao nagradu za dotad biciklom prijeđene kilometre, ali i kao zakašnjelu krunu koju sam morala imati, a nisam imala, na dan kad sam obranila diplomski.
Remek-djelo prirode
Status pobjedničkog vijenca službeno sam joj dodijelila nakon što sam dospjela do vrha Mjesečeva brda. Do tamo, odnosno do rupe u vapnenačkoj stijeni u obliku mjeseca, vodi uspon od oko 800 stepenica, na početku kojeg sam doživjela hladan tuš. Naime, uz prve stepenice nalazi se, među ostalim, informativna ploča sudeći po kojoj je ime puta do vrha Nixonova staza.
Ime je dobila po Richardu Nixonu, prvom američkom predsjedniku koji je posjetio komunističku Kinu. Prvi je put to bilo 1972., a drugi njegov put u Kinu zbio se nešto manje od dvije godine nakon što je zbog afere Watergate bio prisiljen dati ostavku 9. kolovoza 1974. U mislima sam se istog trenutka kad sam pročitala Nixonovo ime vratila u Muzej ratnih ostataka u gradu Ho Ši Min u Vijetnamu, koji sam bila posjetila godinu i pol dana prije. I u kojem podaci o strahotama koje je SAD počinio u Vijetnamu nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.
Dva milijuna ubijenih civila, generacije koje se i danas rađaju s nekim oblikom invaliditeta zbog toga što je američka vojska u svojoj dugogodišnjoj agresiji koristila, među ostalim, i sintetički herbicid „Agent Orange“, crveni prah čiju je upotrebu u istom ratu bio odobrio još John F. Kennedy te kojim se uništavala džungla za koju je SAD smatrao da služi kao skrovište Vijetkongovcima. Herbicid je, poznato je, naštetio i američkim vojnicima te njihovu potomstvu.
Krajem travnja 1970. upravo je Nixonova administracija, za vrijeme koje je počelo povlačenje Amerikanaca iz Vijetnama, odlučila proširiti svoj rat koji je vodila u toj zemlji na obližnju Kambodžu, a potom i na Laos, s ciljem da se prekine lanac dopreme hrane vojsci Sjevernog Vijetnama. Jedna od posljedica tih američkih operacija u Kambodži bio je dolazak na vlast zločinca Pola Pota i njegovih Crvenih Kmera. Što se Laosa tiče, o posljedicama i o zaostalom američkom eksplozivu od kojeg se u toj zemlji još uvijek stradava govore podaci u Centru za posjetitelje COPE u Vientianeu, glavnom gradu Laosa, koji sam posjetila krajem 2017. Eto zašto me je podatak o imenu staze uznemirio.
„Ali možda Kinezi i nisu imali baš previše izbora“, pomislila sam nakon što sam pročitala sadržaj na spomenutoj ploči, koji mi je ujedno bio prva informacija o imenu staze. Naime, prema tamo iznesenim podacima, godine 1976., kada se vratio u Kinu kako bi obilježio četvrtu godišnjicu prvog posjeta i onoga što neki nazivaju formalnom normalizacijom odnosa među dvjema zemljama, Richard je sa suprugom posjetio i Yangshuo.
„Jeste li ovo brdo probili projektilima?“, upitao je, tvrdi ploča, Nixon u trenutku kad je iz auta koji se kretao Mjesečevom cestom, u podnožju, ugledao tu danas vrlo poznatu atrakciju za penjače. Kinezi u njegovoj pratnji odgovorili su mu da je „rastući polumjesec“ u vapnenačkom brdu remek-djelo prirode. Nixon se u to morao i sam uvjeriti pa je domaćine zamolio da ga povedu do samog vrha. A gostima se u Kini mora udovoljiti. Pa su tjelohranitelji bili prisiljeni bivšem predsjedniku raščistiti put do Mjesečeva brežuljka.
Do Mjeseca… i natrag
Što možda znači da su Nixonovi bili prvi nekineski turisti koji su se izbliza divili „mjesecu“. „Nakon što je rupu u brdu pomno proučio izbliza, uvjerio se da je ona djelo neba“, pisalo je na ploči posljednjeg dana mjeseca studenog 2019. – to napominjem zato što postoji mogućnost da je tekst na nesavršenom engleskom u međuvremenu popravljen i izmijenjen. Posljednji dio priče govori o tome kako je Nixon istom prilikom kazao da je zajedno sa svojom suprugom posjetio više od stotinu gradova u preko 80 zemalja svijeta, no „nijedno od tih mjesta ne može se usporediti s ljepotom“ Guilina i Yangshuoa. „Otad ljudi ovaj planinarski put nazivaju Nixonovom stazom“, stoji u završetku teksta na ploči.
Staza i nije toliko bezazlena. Cilj se nalazi na nadmorskoj visini od 380 metara, a do njega vodi, kao što rekoh, više od 800 stepenica, koje su, doduše, samo pri vrhu nešto strmije. Meni je to, nakon što sam biciklom bila prešla desetak kilometara, bio pravi pothvat. O čemu govori i crvenilo u licu na fotografijama. A i srce mi se, dok sam savladavala uspon, nešto bunilo: savjet mali – ponesite sa sobom dovoljno vode i/ili čaja od osmantusa i pijte bez obzira na mogući strah od toaleta s čučavcima, koji su u Kini još uvijek više pravilo nego iznimka.
Nasreću, tog sam dana imala zaista obilan doručak, koji je uključivao i izvrsnu kavu koju bih inače morala nadoplatiti. Ali nisam, zato što je moja prelijepa soba u „zmajevu gnijezdu“ bila za dvije osobe – plaćanje je po sobi, ne po osobi, a cijena je bila oko 45 eura, točnije otprilike 335 kuna po danu. Zato je moja domaćica, osim što me za vrijeme mog boravka počastila s nekoliko voćaka i šalica čaja, željela nadoknaditi razliku omogućivši mi za doručak nešto s dijela jelovnika koji se inače naplaćuje posebno.
„Oh, Keluodiya, nice, welcome“. Tako mi je poželio dobrodošlicu u Kinu, nakon što me pitao odakle sam, Kinez kojeg sam na Mjesečevu brdu zamolila da me fotografira s „mjesecom“ u pozadini. Jako sam mu zahvalna i na tome što me podsjetio na kineski naziv za Hrvatsku, koji se izgovara otprilike kao ime Klaudija. S time da „au“ podliježe, u ovom slučaju, pravilima francuskog jezika te se izgovara kao „o“, a između prva dva slova (k i l) morate si zamisliti grkljanski zapornik, što otprilike znači da morate izgovoriti „k“ pa ignorirate „e“ u originalu i nastavite s „lodija“. Naglasak pada na posljednji vokal.
Nakon poziranja, fotografiranja prirodnih čuda i par selfija, odlučih se vratiti u podnožje brda, ostaviti penjanje na sam vrh stijene, koji je 1992. prvi put osvojio jedan američki penjač, za neki sljedeći posjet ovom dijelu Kine te krenuti u „lov na hranu“. Odnosno u potragu za preporučenim mi restoranom u centru Yangshuoa, u iznimno turističkoj Zapadnoj ulici.
Gdje se, u večernjim satima i zbog svjetlosnih dekoracija, opet potvrđuje prikladnost imena što ga nosi ovaj grad. „Yang“ je „jang“, odnosno aspekt životne vitalne energije s kojim se, za razliku od jina, povezuju, primjerice, svjetlost, dan, Sunce, stvaralačko, pa i zmaj, a „shuo“ u kineskom znači „mladi mjesec“. Što, pojasnit će poznavatelji materije, upućuje na to da je Yangshuo, danju i noću, jedno od najsjajnijih ili najblještavijih mjesta na kugli zemaljskoj. Iz kojeg je ova putnica idućeg jutra u daljnji obilazak Kine otišla kao kraljica. (Tekst i fotografije: Tanja Škopac)
