Čudesni Yangshuo. Dođoh, vidjeh, osvojih… krunu

24.4.2020.

Kruna od cvijeća. I sreća

„E sad sam stvarno ljut. Daj pare!“. Bio je već mrkli mrak kad sam se iz središta Yangshuoa, za kineske pojmove, gradića te središta istoimenog okruga na jugozapadu Kine s oko 300.000 stanovnika, vraćala prema sedam kilometara udaljenom selu Chao Long i svom hotelu, u blizini rijeke Yulong, i to (s) biciklom koji sam bila unajmila to jutro. Budući da je veći dio puta bio jako loše ili nikako osvijetljen te da nije nedostajalo ni jaraka uz ceste kojima sam morala ići, bicikl, na kojem nisam imala svjetlo, uglavnom sam gurala.

I tako dospjela do točke gdje nisam više znala idem li ili ne u dobrom smjeru i jesu li me osobe kojima sam prethodno pokazivala svoju adresu na kartici-ključu hotela dobro uputile. Odlučujem potražiti još jednom pomoć te nedaleko od ceste na kojoj sam se našla, u blizini jednog hotela, nailazim na mladog muškarca s dvoje djece.

Kako je zborila aplikacija

„Molim vas, možete li mi reći ako ću onom cestom doći do ove adrese?“, upitala sam čovjeka, koji mi je odmah gestikulacijom dao do znanja da ne govori engleski i posegnuo rukom u džep kako bi izvadio… mobitel, naravno. Jer je u svom telefonu imao jednu od aplikacija kojom se ljudi u Kini služe za prijevode između spomenutog jezika i kineskog. Očito je to praksa i u Yangshuou, za koji sam negdje pročitala da se izdvaja i kao regija u kojoj ima puno govornika engleskog, dijelom i zbog razvijenog turizma.

Loše poznavanje engleskog među Kinezima i korištenje spomenutih sredstava za sporazumijevanje sa strancima bili su mi i prije dolaska u Yangshuo i više nego poznati, budući da sam tijekom prethodnih dvanaest dana bila posjetila Peking, Xi'an, Chengdu, Guilin i još neke, manje, gradove. No, u usporedbi s onima prije, ova je aplikacija bila još manje pouzdana.

Naime, nakon što ju je moj sugovornik pokrenuo i zamolio me, opet gestikuliranjem, da ponovim pitanje, kako bi me aplikacija snimila i prevela moj upit na kineski, snimio je i ljubazni Kinez svoj odgovor. A on je u prijevodu na engleski koji je mobitel ponudio bio ono što sam napisala na početku ovoga teksta.

„No, no, no… nooo!“, počeo je odmahivati glavom i mahati rukama moj sugovornik, zajedno sa svojom suprugom, koja nam se u međuvremenu pridružila, čim je pročitao prijevod: naime, aplikacija najprije ispiše izrečeno (ili ono što ona „misli“ da je izrečeno) na izvornom jeziku, zatim prijevod na jezik sugovornika, koji se potom reproducira u audio snimak.

Bila sam preumorna da se grohotom nasmijem pa sam se samo osmjehnula, jer nisam, naravno, ni mislila da je to bio pravi odgovor, na što su moji sugovornici (i tu ne mislim, naravno, na aplikaciju) vidljivo odahnuli. Nakon toga su se samo povukli u svoju kuću smatrajući, valjda, da su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da mi objasne da mogu slobodno nastaviti istim putom do svoje adrese. Što sam i učinila.

Kud Li…

Dan prije tom sam se cestom vozila u automobilu koji je vlasnica hotela (kojoj engleski nije problem) bila poslala po mene u pristanište Yangshuoa u koje sam nakon četverosatnog krstarenja rijekom Li stigla brodom iz Guilina. Na put do hotela tog dana nisam obraćala pažnju jer sam se prethodno malčice uzrujala zbog nesporazuma oko mjesta na kojem sam trebala čekati svoj prijevoz, odnosno zbog jednostrane odluke dežurnih u hotelu da me vozač dočeka pred izlazom iz samoga pristaništa, a ne, kao što je prethodno bilo dogovoreno, na oko dva kilometra udaljenom parkiralištu.


O promjeni sam, doduše, bila obaviještena desetak minuta prije dolaska u Yangshuo mailom, no u Kini pristup besplatnoj bežičnoj mreži mobitelu s karticom SIM moga (europskog) telefonskog operatera nije moguć posvuda, čak ni ako se spajate preko neke od aplikacija VPN (putem kojih i u Kini možete imati pristup, primjerice, Googleu, koji je u toj zemlji inače nedostupan). Točnije, moguć je tek u hotelima i pojedinim kafićima te restoranima, no ne i u zračnim lukama, na željezničkim stanicama ili na brodovima. Tako da obavijest nisam ni vidjela do navečer, kad sam već bila u hotelu.

Posljedica je bila ta da sam na svoj prijevoz čekala gotovo sat vremena na pogrešnom mjestu. Nazivanje hotela telefonom nije bilo od pomoći: mlada žena na recepciji uspjela je na svom engleskom reći tek da ne razumije i ne govori dovoljno dobro engleski. Preostalo mi je bilo tek čekati. I plakati: suze su same krenule. Vjerojatno i zbog umora. Na mukama zajedno sa mnom bio je i stražar zadužen za čuvanje parkirališta, koji mi je po završetku smjene ponudio prijevoz svojim skuterom.

„Evo, vidiš, ima mjesta i za prtljagu i za tebe“, pretpostavljam da mi je rekao, govoreći „lokalno“, na kineskom, i gestikulirajući na globalno razumljiv način. Na svojoj je ideji inzistirao više minuta. „No money“, dodao je na engleskom, za svaki slučaj, da ne bih pomislila kako bi mi prijevoz naplatio. Ponudu sam zamalo prihvatila, i to nakon što sam shvatila koliko sam njega samog rastužila i zabrinula. No umiješao se razum i moje nepovjerenje u skutere i slična vozila pa sam prijedlog naposljetku ipak odbila. Svom sam supatniku i nesuđenom suputniku pokušala reći, riječima na engleskom i usiljenim osmijehom, da ću biti dobro i da se ne brine za mene.

I bila sam. Naravno. I to već dvadesetak minuta poslije. Kada se na skuteriću roza boje pojavio kolega recepcionarke kojoj sam prethodno pokušavala objasniti gdje se nalazim. Nakon par sekundi ugledala sam i auto s vozačem. Tako je to s putovanjima, nakon previše uživanja mora biti, ravnoteže radi, i malo neugodnosti, koje su meni na svim dosadašnjim putovanjima bile zaista zanemarive, a u Kini povezane samo s jezičnim barijerama.

Alisa i ja

No te sam prepreke ipak uspijevala savladati. A bez većih problema prešla sam dan nakon svog dolaska u Yangshuo i sve mostiće na šetnici/biciklističkoj stazi uz rijeku Yulong. I to prenoseći preko istih mostova unajmljeni bicikl kojim sam u kasnijim jutarnjim satima krenula u pravcu Mjesečeva brda, glavne prirodne atrakcije u ovom dijelu Kine, poznatom po vapnenačkim stijenama što se uzdižu iznad rijeka i naseljenih mjesta.

Krajolik je i bio jedan od razloga zašto sam posjetila Guilin i Yangshuo, koji čine dio Autonomne regije Guangxi naroda Zhuang – taj magični pejzaž me, naime, na fotografijama koje sam gledala prije polaska za Kinu, podsjetio na sjever (iz Yangshuoa ne tako udaljene) Jugoistočne Azije, moje fantAzije. Uzbuđenje je bilo još veće u trenutku kad sam bukirala možda najukusnije uređenu hotelsku sobu od svih dotad rezerviranih. Jedva sam čekala da vidim kakav još show nudi Yangshuo.


„To ti je otprilike devet kilometara odavde. S tim da svaki most duž šetnice možeš zaobići odlaskom na cestu, nakon čega se možeš opet vratiti na šetnicu“, rekla mi je vlasnica hotela nakon mog prvog doručka u okrugu Yangshuo, pokazujući mi na karti kuda ću doći do Mjesečeva brda. Nakon toga me otpratila i do najbližeg iznajmljivača bicikala. Tako se to radi u Kini, goste se vrlo često otprati do dućana („Za svaki slučaj, da ne bi otišla u onaj u kojem je sve preskupo“ – bilo je jedno od objašnjenja koje sam od recepcionarke dobila dan prije), do preporučenog restorana ili do iznajmljivača bicikala. Ako je sve to, naravno, fizički dovoljno blizu.

Bila sam si zacrtala da ću unajmiti bicikl roza boje. Jedan takav je i bio u ponudi, ali kočnice nisu bile u funkciji. Naposljetku sam ipak uzela plavu „Alice“. Što je bio sasvim logičan odabir budući da sam već bila u Zemlji čudesa koju neki nazivaju rajem. A i pretpostavila sam da će mi druženje s nebeski plavom Alisom dobro doći za priču o mom boravku u ovom dijelu Azije. S Alisom, koja je izgledala kao da je prošla kroz mnoge nedaće i pokoji rat, vrlo sam se brzo sprijateljila.

I to usprkos tome što mi je od posljednjeg bicikliranja bilo prošlo mnogo više od dvadeset godina. Već nakon par metara savladala sam i nakrivljeni upravljač. No i sa svim svojim nedostacima, Alisa je poslužila svrsi. Više od toga za samo 15 juana (otprilike isto toliko kuna) za cjelodnevni najam nisam mogla tražiti. A i bila je dovoljno neugledna da ju nitko ne poželi za sebe dok sam ja, primjerice, uživala na Mjesečevu brdu ili objedovala u restoranu.

Sve zbog jednog zmaja

Ili u bilo kojem drugom trenutku kad je nisam mogla imati na oku. Kao, primjerice, uz šetnicu dok sam fotografirala vrlo bistru rijeku Yulong, turiste na raftingu, odnosno na splavima od bambusa, te niz prirodnih i umjetno stvorenih atrakcija na koje sam naišla na putu prema konačnom odredištu. Nisam, tako, mogla odoljeti ljuljačkama na obali spomenute rijeke, a ni fotografiranju (umjetničkih) intervencija u prostoru, kojih je Kina prepuna i među kojima u pojedinim mjestima ima i onih koje se mogu kategorizirati kao kič.

U mojem albumu fotografija koji je nastao u Yangshuou ima i nekoliko slika zmaja od konopca od jute (i vjerojatno još nečega). Koji se ovdje nalazi iz vrlo logičnih razloga. Naime, ime rijeke, Yulong, bi se moglo prevesti otprilike kao „mjesto gdje se sreće zmaj“. Legenda kaže kako je upravo ovo mjesto zmaj (ili, kineski, long) iz Istočnoga kineskog mora odabrao za svoju trajnu nastambu, nakon što se, baš poput mene, zaljubio u ovdašnji krajolik, a opazili su ga, nakon njegova nastanjivanja, i neki stanovnici okolnih sela. Zahvaljujući čemu je nekadašnja rijeka Anle postala Yulong.

Što nas navodi na zaključak da u vrijeme zmajeve odluke da malo zaroni u pravcu Yulonga nije bilo zatvaranja u karantenu ili bilo kakvog ograničavanja kretanja. Barem ne zmajeva. Ili je zatvaranje, za ljusku, izbjegao. Šala i digresija mala... Koliko god da je legenda o zmaju zanimljiva i koliko god ja voljela orijentalne zmajeve i njihovo značenje u Aziji, gdje zmaj simbolizira prosvjetljenje, ali i moć i kreativnost, te bez obzira na lijepu podudarnost imena sela u kojem sam bila odsjela (Chao Long znači „zmajevo gnijezdo“) i naziva rijeke, ipak je meni nekako ljepše Yulongovo prijašnje ime. A to je, dakle, Anle, što, kažu moji kineski izvori, znači „mir i sreća“.

Mir u svijetu zaboravila sam, od silne sreće, poželjeti svima na našem planetu u trenutku kad sam okrunjena, i to krunom od cvijeća. Autorica najljepšega modnog dodatka za glavu koji sam ikada dotad vidjela ili kupila na svojim putovanjima bila je jedna od starijih gospođa koje sam srela negdje na pola puta do Mjesečeva brda, odnosno nakon otprilike pet kilometara bicikliranja i nakon što sam Alisu ručno prenijela preko više mostića, u potpunosti zaboravivši savjet vlasnice moga hotela o tome kako zaobići te iste, biciklima, i općenito kotačima, neprilagođene mostove.

„Five yuans“, rekla mi je kreatorica moje tada buduće cvjetne krune pokazujući mi prelijepu koronu od, da, dobro ste shvatili, samo pet juana. Doživjela sam je kao nagradu za dotad biciklom prijeđene kilometre, ali i kao zakašnjelu krunu koju sam morala imati, a nisam imala, na dan kad sam obranila diplomski.