Angkor. Gle čuda usred džungle!

3.11.2019.

Angkor Wat. Izlazak sunca

Genijalni umjetnici, arhitekti i graditelji. Tako se u svijetu danas govori o starim Kmerima zahvaljujući kojima se Kambodža danas može pohvaliti poznatim hramovima u Angkoru što su od 9. do 15. stoljeća bili središte Kmerskoga Carstva, a koji su posljednjih desetljeća vrlo popularna turistička destinacija. Prema podacima ustanove koja upravlja ovim arheološkim parkom u blizini Siem Reapa, Angkor je 2018. posjetilo gotovo 2,6 milijuna ljudi iz cijeloga svijeta. I ja sam bila među njima. Bio mi je to drugi posjet ovoj fantaziji, za koju se, osim turista, otima i okolna džungla.

Solo putnica? Kako egzotično!

„Dođi opet. Idući put sa suprugom i djetetom“, rekao mi je na kraju moga prvog posjeta 2014., dok smo se opraštali na aerodromu, gospodin koji mi je bio vozač tijekom trodnevnog boravka u Siem Reapu. Nažalost, ime sam mu zaboravila, a papirić s tim podatkom, brojem telefona i adresom elektroničke pošte, „za idući put“, pohranila sam na meni u ovom trenutku nepoznato mjesto.

Malo me iznenadilo to što mi je zaželio da prije sljedećeg posjeta postanem supruga i majka, no sigurna sam da je pokušao formulirati najljepše želje. Rekoh da ću se svakako vratiti, ali najvjerojatnije sama, budući da mi je to omiljeni način putovanja. Iako sam kao solo putnica te 2014. u Kambodži zaista izazvala nešto malo čuđenja. Prvi se čudio upravo spomenuti gospodin vozač, koji je, nakon što mu je rečeno da me on od zračne luke vozi do hotela, preuzeo moj kofer i na trenutak zastao gledajući prema ulazu u aerodromsku zgradu.

Shvatila sam da čeka da se pojavi moj nepostojeći suputnik. „Nema nikog više, sama sam“, objasnila sam mu. „Sama?! Kako sama?! Devet je sati navečer, mrak je, vjerojatno si ovdje prvi puta, jesi luda?!“, govorio mi je njegov pogled. Primijetili su ga i neki od prisutnih turista, koje je njegov izraz lica nasmijao. Bio je to početak našega trodnevnog druženja, tijekom kojeg me upoznao i s nekoliko svojih rođakinja, i to u nastojanju da izvuče još koji, kambodžanskom narodu toliko potreban, turistički dolar.

Jedna od njih u to je vrijeme bila vlasnica salona za masažu, druga je radila u trgovini s nakitom. Potonju je zanimalo koliko sam ja to sati letjela od Zagreba do Azije, odnosno do Bangkoka, i s kim sam ja na tom letu dugom oko 13 sati razgovarala. „Pa ja ne mogu ni busom do Phnom Penha sama. Obavezno nekog uzmem sa sobom. Inače bi mi bilo jako dosadno“, priznala je.

Encore et encore

Dogovor da će me on u iduća tri dana voziti u obilazak hramova u Angkoru pao je za vrijeme ne tako duge vožnje do hotela. Tada je ovaj oblik najma automobila s vozačem koštao 25 američkih dolara dnevno, a dio zarade, kao i u slučaju pojedinih restorana i dućana u Kambodži, odlazio je potrebitima, vrlo siromašnima i invalidima žrtvama režima Crvenih Kmera. Usporedbe radi, cijena dnevnog najma auta s vozačem u iste svrhe četiri godine poslije bila je oko 20 dolara veća.

U četiri godine poskupila je i ulaznica za arheološki park u Angkoru, koji se, usput rečeno, nalazi na udaljenosti od oko šest kilometara od Siem Reapa. Za trodnevnu kartu 2014. trebalo je izdvojiti 40 dolara, a u prosincu 2018. ukupno 62. No u međuvremenu je bilo i više nego vidljivih ulaganja u same hramove. Tako mi, primjerice, nisu mogle promaknuti promjene u Baphuonu, golemoj građevini izgrađenoj oko 1060. Niknula je kao hinduistička hram-planina posvećena Šivi.

Hram se s vremenom urušio. Marilia Albanese piše kako je do urušavanja došlo zato što su arhitektonske zamisli u slučaju ovoga hrama nadmašivale inženjerske vještine koje su Kmeri imali u 11. stoljeću, stotinjak godina prije izgradnje savršenstva – središnje građevine u ovom parku, Angkor Wata. Albanese o svemu tome govori u svojoj knjizi koju sam ja čitala u prijevodu na engleski, a čiji originalni naslov glasi „I tesori di Angkor“, Blaga Angkora.

Riječ je o djelu u kojem autorica, koja je inače stručnjakinja za sanskrt i indologiju, a već se desetljećima bavi različitim aspektima orijentalne kulture, na oko 300 stranica, opisuje umjetnička i arhitektonska postignuća starih Kmera, zbog kojih sam i ja tražila bis te Angkoru rekla „encore“, u nadi da ću u ovim hramovima moći uživati još koji put.

Put do vrha

Želja mi se ostvarila pa sam se tako u prosincu 2018. po drugi put u životu penjala i na 35 metara visok Baphuon. Ovaj put to nije bio tako opasan pothvat kao 2014., kada sam na vrh dospjela zahvaljujući ohrabrenju jedne Kanađanke, kojoj i ovim putem zahvaljujem. Naime, nakon više-manje uobičajenih kamenih stepenica, uslijedio je prilično kritičan i uzak dio „stepeništa“ – radilo se o većim i vrlo skliskim kamenim blokovima, zbog kojih je za savladavanje te dionice bilo potrebno više vremena.

Uvjerena da će meni trebati još više minuta nego drugima, najviše zbog dimija koje su mi onemogućavale dovoljno velike korake, i da ću time usporiti i ljude iza sebe, okrenula sam se s namjerom da odustanem. Nasreću, iza mene našla se ljubazna supatnica s američkog kontinenta i rekla mi nešto poput „Nema šanse, sad kad si već ovdje, moraš nastaviti“. Bila je to i izvrsna životna lekcija.

Tako sam i za vrijeme svoga prvog posjeta Angkoru „osvojila“ vrh Baphuona, koji pojedini posjetitelji s trodnevnom kartom u svom obilasku Angkora preskaču. No nemojte ga i vi zaobići. Posjet ovom hramu svakako se isplati: na vrhu vas čeka nezaboravan pogled na dio arheološkoga parka. Drugo penjanje bilo je bezbolnije. U međuvremenu su, naime, na najproblematičnijem dijelu hrama, postavljene drvene stepenice.

Zanimljivo je da su kameni blokovi po kojima sam se penjala 2014. bili samo neki od navodno 300.000 komada koji su desetljećima čekali da budu ponovno ugrađeni u Baphuon, i to nakon što je ono što je bilo preostalo od hrama rastavljeno, kamen po kamen, 60-ih godina prošloga stoljeća. Bio je to početak prvog pokušaja da se građevini udahne novi život.

No Kambodži su se baš u to vrijeme dogodili Crveni Kmeri, koji su, među ostalim, uništili i skice iz kojih se moglo iščitati gdje svaki od prethodno označenih kamena mora biti položen. Drugi projekt rekonstrukcije hrama započeo je polovicom 90-ih, a trajao je 16 godina, nakon čega je Baphuon dobio veći dio današnjeg izgleda. A zašto je statika građevine bila ozbiljno narušena i na što je M. Albanese ciljala govoreći o neusklađenosti inženjerskih sposobnosti i arhitektonskih ambicija graditelja?

Odgovor se, potvrđuju pouzdani izvori, krije u pogrešnom odabiru lokacije, odnosno u greškama koje su se dogodile i graditeljima Kosog tornja u Pisi. Originalna je građevina, kažu, bila preglomazna za pjeskovito tlo na kojem je podignuta. Vjeruje se da su se dijelovi Baphuona, upravo zbog tih pogrešaka, urušili još i prije negoli je hram, krajem 15. stoljeća, postao budistički.

Lica u kamenu. Povratak (Ang)korijenima

Baphuon se nalazi u sklopu kompleksa Angkor Thom (što u prijevodu znači „veliki grad“). Bio je to nekoć glavni grad Kmerskoga Carstva, koji je kralj Jayavarman VII dao sagraditi oko gore opisane građevine. Gradnja je počela u drugoj polovici 12. stoljeća. Prema Mariliji Albanese, grad je imao milijun stanovnika, a unutar njegovih zidina živjeli su predstavnici sudske vlasti, redovnici, visokorangirani predstavnici vlasti i činovnici. Izvan utvrđenoga grada živio je „dio običnog puka“.

Danas je jedan od najpoznatijih dijelova ovoga kompleksa Bayon, poznat po tornjevima s isklesanim licima s grimasama koje podsjećaju na zagonetni osmijeh mnogo mlađe Mona Lise. Prema službenim podacima, Bayon ima danas 40-ak tornjeva i 200-tinjak „nasmiješenih“ lica, za koja se vjeruje da predstavljaju Avalokitesvaru, zemaljsko utjelovljenje Boga samilosti, odnosno lik kralja Jayavarmana VII.

Prema nekim izvorima, građevina, podignuta kao budistički državni hram, imala je nekada 54 tornja, po jedan za svaku od provincija Kmerskoga Carstva koje je Jayavarman VII, naravno, htio imati pod kontrolom, pa su lica u kamenu isklesana kao podsjetnik podanicima da ih se promatra. Moglo bi se reći da je riječ o nešto starijoj verziji nadzornih kamera. Ili, ako hoćete, Facebooka.

Već kad spominjem društvene mreže, među njihovim korisnicima vrlo je popularan Ta Prohm, kojemu je ime nekoć bilo Rajavihara, „kraljevski hram“. „Ta Prohm“ znači „predak Brahma“. Izgrađen je potkraj 12. stoljeća, a kralj Jayavarman VII posvetio ga je svojoj majci. Hram je poznat po korijenju koje ga „grli“ te zahvaljujući kojemu je ova građevina bila set filma „Tomb Raider“.

Dio drveća s fotogeničnim korijenima pripada vrsti Tetrameles nudiflora. I baš je fora! Ali samo posjetiteljima i ljubiteljima fotografije. Ne i ljudima koji hram moraju „spašavati“ od prirode. Slične prizore naći ćete u Preah Khanu, koji je Jayavarman VII posvetio svojem ocu, ali i u puno manjem Ta Somu, gdje biste i vi mogli kupiti suvenir od mlade prodavačice koja zna brojiti do deset i na hrvatskom.    

Svaka putnica svome watu leti

Taman toliko da na istom jeziku može informirati posjetitelje iz kojeg je stoljeća Banteay Srei, hram koji je oko 30 kilometara udaljen od prije spomenutih građevina. Izgrađen u 10. stoljeću, poznat je po svojim ukrasima u reljefu, koji se od onih u ostalim hramovima razlikuju i po načinu izvedbe. Rezbarije Banteay Sreja su, kažu poznavatelji, toliko delikatne i minuciozne da ih je mogla izvesti samo ženska ruka. Hram je poznat i kao „citadela žena“, „citadela ljepote“, ali i pod nadimkom „ružičasti hram“. Svakako ga posjetite!

Naravno da u ovom dijelu jugoistočne Azije svaki putnik i putnica Angkor Watu leti. I to, vrlo često, već u ranim jutarnjim satima, budući da je središnji hram arheološkoga parka poznat kao mjesto gdje se ne propušta izlazak sunca. Nakon čega je neizostavan obilazak ovoga najvećeg religijskog spomenika na svijetu, koji je, kao i ostatak parka, od 1992. na popisu svjetske baštine UNESCO-a. U njegovoj je izgradnji sudjelovalo 300.000 radnika i 6.000 slonova. Dao ga je sagraditi kralj Suryavarman II, koji je vladao od 1112. do 1152.

Stručnjaci danas tvrde da je građevina, podignuta na površini od 163 hektara i nikada dovršena, imala funkciju hrama, ali i mauzoleja spomenutoga kralja, koji, ipak, ovdje nije sahranjen. Da je Suryavarman II ovom čudu bio namijenio funkciju grobnice, eksperti su zaključili zahvaljujući i tome što Angkor Wat gleda prema zapadu, strani svijeta koja se u hinduizmu povezuje s krajem životnog ciklusa i s božanstvom Višnuom, kojemu je hram bio posvećen.

Na brdovitom Bakanu

Danas je dio Angkor Wata i kip Višnua visok više od tri metra. Višnu se štuje kao održavatelj ili čuvar stvorenog. Što se tiče ostatka "božanske trojke", Brahma je stvoritelj, a Šiva razaratelj postojećeg i stvaratelj novog. Osim po spomenutoj skulpturi, Angkor Wat je poznat i po bareljefima koji su napravljeni tako da ih se gleda u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, što se povezuje s drevnim hinduističkim pogrebnim obredima. Na zidovima hrama ima i više od 3.000 isklesanih likova apsara, nebeskih nimfi, s 40-ak različitih frizura.

Za razliku od ostalih hramova, Angkor Wat nastavio se koristiti i nakon što je u 15. stoljeću ovaj dio današnje Kambodže osvojio Sijam, a glavnim gradom Kmera postao, prvi put u povijesti, Phnom Penh. Zato je u trenutku kad su se ovim hramovima u 19. stoljeću konkretnije počeli baviti i znanstvenici sa Zapada, Angkor Wat bio u najboljem stanju.

Ovaj se hram smatra replikom univerzuma u minijaturi, u čijem se središtu nalazi mitska planina Meru, prebivalište bogova u hinduizmu i budizmu. Tornjevi Angkor Wata, koji su prikazani i na kambodžanskoj zastavi, simboliziraju pet vrhova iste planine. Domu bogova, odnosno Bakanu, najvišem dijelu središnjeg tornja, nekada su mogli pristupiti tek elitni redovnici i kraljevi. Danas ga mogu posjetiti i obični smrtnici u obilasku Angkor Wata, ako su dovoljno strpljivi da čekaju u dugom redu koji se zna stvoriti podno središnjega „brda“.

Stepenica do Bakana nema malo i prilično su strme. No lako ćete ih savladati jer energije i snage vam u ovim kozmičkim prostranstvima neće nedostajati. Jedini „neprijatelj“ ovdje bit će vam vrijeme, kojeg neće biti dovoljno za otkrivanje svih priča i detalja što se ovdje nude. Što znači da biste, poput mene, već na izlazu mogli početi planirati svoj idući posjet čudesnom Angkoru i Kambodži. (Tekst i fotografije: Tanja Škopac)


Za komentiranje na portalu potrebno se registrirati i upotpuniti profil

Moj profil

Za sudjelovanje na portalu potrebno se registrirati i upotpuniti profil

Moj profil

Za sudjelovanje na portalu potrebno se registrirati i upotpuniti profil

Moj profil

Vezani putopisi

Posljednji putopisi

}